Marko Mežnarić
22.10.2016., subota
tekst 36. - prvi dio godišnjeg, Poljska...
|
... dan prođe munjevito. kao sekunda, ni ne okrenem se. priznajem, ponekad me ta pizdarija s vremenom malo zabrine, ali ne dam se strahu, ne razmišljam o neizbježnom. po istoj računici, ni dva mjeseca ne mogu puno dulje trajati. dojmovi su se slegli, slike urezale u pamćenje, ostao sam dužan koju riječ o godišnjem, prvo sam sebi, a zatim i svima vama, koji ste dovoljno hrabri i ljubazni da ove moje spisateljske pokušaje ispratite do kraja. kartaški dug je dug časti, jednom je netko rekao. iako se ne smatram spisateljem, recimo da je i spisateljski dug takav, i da se čitatelje ne smije ostaviti u iščekivanju. nikad nikome nisam ostao dužan, ne planiram sad početi. kad sam odlazio na godišnji, nadao sam se još jednom putopisu po uzoru na Francusku 2015., jer mi se svidjelo pratiti vlastiti tok misli kroz turneju, spajati lica i mjesta s riječima, s vremena na vrijeme podsjećati se na lijepe stvari koje čovjek otkrije kad putuje u nepoznato. međutim, od forme putopisa sam odustao, jer Poljska i Francuska se sadržajno ne mogu mjeriti. Francuska 2015. bila je živopisna, šarena, sadržajno natrpana i naporna. Poljska 2016. bila je tipična folkloraška turneja, a u odnosu na Francusku, nešto kao šetnja parkom. zajebancija, u najpozitivnijem smislu te riječi. svako zlo za neko dobro, od putopisa ništa, ali... našla se druga tema o kojoj bih mogao rečenicu ili dvije. prije nego krenemo u tematiku, da razjasnimo jednu stvar. što čini tipičnu turneju folklornih amatera?! ekipa, naravno, a zatim pjesma i ples, zafrkancija i alkohol, smijeh povrh svega. puno smijeha! ne nužno ovim redoslijedom, i ne nužno sve odjednom. otputuješ negdje, budeš stacioniran u jednom mjestu, pobrineš se da saznaš koji je najbliži dućan i koja ti je alkoholna supstanca cjenovno prihvatljiva i okusno privlačna, a da bude tvoj otrov za vrijeme trajanja turneje. jelo je važno,ali nije prioritet. kao ni san, uostalom. sate dnevnog svjetla provodiš u zafrkanciji, smijehu, probama i igrama, lutanjima i istraživanjima, da bi svake večeri posjetio neko obližnje mjesto i pokazivao svoju kulturu i običaje kroz ples i pjesmu. po završetku službenog dijela dana, slijedi onaj "najteži", treće poluvrijeme u kojem otpuštamo kočnice, i koje nije ništa, ako ne melem za umorne duše i teške noge. nekad bude malo naporno, ali uvijek bude lijepo, i zato se uvijek vraćamo po još. ustvari, još nije bilo turneje koju bismo okarakterizirali kao neizdrživu. nema toga, to se ne događa, jer ekipa te nosi, pjesma liječi, smijeh drži budnim. folklor je droga, a opet... folklor je život. drugi je ovo put da sam bio u Poljskoj, i pokušat ću malo usporediti prvu i drugu turneju. ustvari, ako ćemo mak na konac, FA Koprivnica tri je puta gostovao u Poljskoj (da, toliko smo dobri da nas zovu na repete!!!), ali zbog posla na kojem nisam mogao dobiti godišnji, nisam bio na drugom putovanju u Chelmno. prvi puta, u Poljsku se putovalo 2006. godine, FA još je bio pod imenom KUD. da moram birati, rekao bih da je ta prva turneja bila bolja. nitko nek' se ne uvrijedi, razlozi su u neku ruku objektivni, a svakako opravdani. bio sam deset godina mlađi, bez žene i sina koji bi me doma čekali, bez brige i strahova. starci su me financirali. stvarni život još nije bio počeo. ekipa je bila intimnije sastavljena, sve ljudi s kojima sam odrastao, dečki i cure koje sam poznavao od svoje sedme godine. brat je samo jedan, ali za potrebe razgovora, recimo da su ovo bili braća i sestre, toliko smo bili bliski. fešte su bile intenzivne, alkohol u potocima. pivo i žestica za posljedicu su imali mamurluk kojeg se ne bi posramili ni "najtalentiraniji" Rusi, a ipak nedovoljan da nas odvrati od nastavka sljedeće večeri. klin se klinom izbija, mantrali smo dok je glavobolja popuštala poslije treće čaše. sjećam se scene pri odlasku, poprijeko hotela gdje smo bili smješteni bio je dućan u kojem smo se opskrbljivali svaki dan. mi pakiramo torbe u bus, mamurni do neba, a iza nas pristaje kamion, pun gajbi piva, jer dućan smo ožmikali. ženica koja je držala butigu valjda nije toliko piva prodala nikad prije, a možda i nikad poslije. da se ne bi prebrzo spustili na zemlju, za put smo uzeli još koju gajbu, onako, pod ruku. noći su bile prekratke, i uglavnom neprospavane. iako kroz maglu, pamte se anegdote sa planine Snježnice i gradića Boleslawiec, poznanstva sa Poljacima i Cetinjskim Crnogorcima, potonjima smo iste godine išli u goste. posljednje, ali zato ne i najmanje važno, pamte se kvalitetno odrađeni nastupi, a samim time i prezentacija Podravine, ali i drugih dijelova Lijepe naše. ako se ne varam, uz Podravinu plesala se koreografija Međimurja i Slavonije?! ove godine, ekipa nije bila toliko povezana na odlasku, koliko na povratku, ali ekipa je bila nadasve kvalitetna i bilo je neminovno da ćemo se zbližiti, jer sa dobrim ljudima sve ide lako. razlike u godinama između najstarijih i najmlađih članova nikad prije nisu bile smetnja ni relevantnost, pa tako ni sad, i skroz je lijepo vidjeti kad se mlađe generacije opuste u društvu starijih članova, kad budu prirodni, a ne uštogljeni. prije takve stvari nisam primjećivao. kad malo bolje razmislim, na prvoj turneji imao sam neki prosjek godina, a sad sam bio među pet najstarijih plesača. činjenica je to, ne od presudne važnosti, ali zato lijepa za utvrditi. taman posla bi mi trebalo da me netko tamo oslovljava sa Vi, ili još gore, da me vuče za rukav i viče striček. postoje i bolji načini da se iskaže poštovanje i ova djeca to znaju, što je samo dokaz da još uvijek ima kvalitetnih roditelja, ali i nade da cijeli svijet ne ode totalno kvragu. poštovanje dobiveno, poštovanje vraćeno. opet, bez obzira na godine razlike. alkohola je bilo, ali ne u potocima. pili smo, kao što Bunjevci plešu - na finjaka i graciozno, prosim lepo. onak', s mezimcem u zraku. malo viski, malo Coca Cola. fešte nisu bile razularene. opuštena atmosfera, ekipa u sobi, naslagani k'o sardine po podu i krevetima, svaki svoju čašu otrova i šala na šalu. kvragu, spavao sam svake noći, a bez da me netko ijednom namazao kalodontom ili našminkao. i to nešto govori. grad Nowa Ruda, u kojem smo bili smješteni, manji je od Koprivnice, ima nekih dvadeset tisuća stanovnika. onako, pitoreskno mjesto gdje se svi manje ili više znaju, barem sam takav dojam dobio. ljudi koje smo upoznali bili su ljubazni, gostoljubivi, čak i kad smo uvelike kasnili na dogovor. što god smo pitali, odgovorilo nam se. što god nam je trebalo, domaćini su osigurali. hrana je bila kvalitetna i u dovoljnim količinama. nitko nije mogao reći da je gladan, osim mog brata, jer taj je uvijek gladan. ne znam zašto, ali mislio sam da će poljska kuhinja nekako vuči na češku i da će jela biti redom kombinacije slatkog i kiselog na vlastito oduševljenje, prevario sam se, kuhinja je podosta slična našoj domaćoj. igralo se nogometa, posjetilo nekoliko gradova i park Mini Euroland, koji u svom sadržaju nudi vjerne maketarske modele znamenitih europskih građevina. naravno, da sam odmah dobio želju dalje putovati, prije svega u Rim i Pariz. upoznali smo domaćine Poljake, a zatim i drugare Šumadince, s kojima smo dijelili smještaj u hotelu. plesalo se na nekoliko pozornica, pratilo nastupe Tajlanđana, Slovaka i Mađara. svaka turneja nosi neku svoju egzotiku, u Francuskoj su oduševili Brazilci i Venezuela, a ovaj put Tajland je odnio lentu. običaji su nam različiti kao nebo i zemlja, a ipak, folkloraši smo, i zato jednaki. ne, nisam htio reći da sam isti kao prosječna Tajlanđanka u narodnoj nošnji, koja s krevetom teži trideset i pet kila, već sam htio reći da je folklor različit, ali u svojoj svrsi, jedinstven. na kraju, skoro tisuću fotografija ostaje kao svjedočanstvo folkloraške čarolije i prijateljstva u punom sjaju. osjećaj zadovoljstva i pozitivnog naboja neprocjenjiv je, iako za sobom vuče i nestrpljenje do nove turneje, pa taman bila i Poljska po četvrti put. čitamo se. pozdrav, dobri ljudi. ... |
