let u boji naopačke

ne znam


kako smo stari,
dva dana smo plesali
u maštanjima na rubu stvarnosti
i ne možemo se popeti uz stepenice,
slabi pred ponosom
pričamo kako smo nekad bili jaki,
kad stojimo na prstima
brojimo žuljeve i neradne vikende,
i mislimo
kako su nas nekad dizali valovi,
ili vragovi,

a onda kad promislimo
možda nisu nas kupali,
sjećaš li se kad su nam stopala bila mokra,
zašto kažeš da nisu s nama?


kako smo stari,
na dnu stepenica sklupčani
molimo da kisika za sve i svakoga ima:
za plin, za spenzu, za mineralnu,
za benzin, za auto, za bicikl,
preparkiraj u ler - i zaboravljaj,
kad se propnemo na vrhunce sebe
svijet kao čudo izgleda
i kad ga zaustaviš
kao plima ili oseka,
uslijed mjeseca


zašto misliš da spavam,
zašto misliš da hodam u snu,
tisuću koraka odozdo do gore
zar nije vrijeme s nama?
zar osnove ne poznaš?
zar nam nije svagdanji dobar dan?


kao da smo stari,
ti spavaš, ja spavam,
negdje između oprosta netko od nas sanja,
a htjeo si i htjela sam,
samo nas je prevarila vremenska zamka,
ne gledaj sa strane,
dopusti da te miluje svakodnevnica
tako umiljata,
kad usneš,
kad usnem,
možda nam bude susreta,
kosi nam se geografija

tražim te po hodnicima
od kopna do poluotoka kao mjesečar,
sanjam kad trebam da idem
otvorenih očiju,
stalno,
želim da te susretnem kako treba,
a pod prstima ne osjećam


kao da smo stari,
svatko postoji u svoje vrijeme,
kao da nas u mladosti nema,
kao da jesmo i nismo
ti i ja

29.06.2015. ponedjeljak

- Gukni golube (2) - Misli na drvo - #
99.3


daleko si mi,

šušte vrijeme i mjesta i misli
svakodnevno na liniji
između nas,
kao da svako posječeno stablo na kojem vise žice i stoje ptice
ima svoj glas,
i nešto za reći:
sve se manje čujemo,
sve manje govorimo,
sve se manje slušamo.

(možda je to normalno)

daleko si mi,

i kao ratnik slutnje,
pomalja se prošlost,
jedna, pa druga, pa skoro živa
sjećanja,
obučena u obećanja
da moglo je i drugačije,
ali nije:
sve se manje pitamo,
sve manje odgovaramo,
sve manje znamo

(možda je to normalno)

daleko si mi,

kad svakodnevnica opkoli,
dugo sam maštala tvoje ruke kao bedeme,
a onda naučila ploviti
rutinom
u kojoj nemaš svoje mjesto,
ni vrijeme,
samo rascjepkane trenutke:
sve se manje počinjemo,
sve se manje dovršavamo,
da li sve manje jesmo?

daleko si mi,
i nedostajem vrijeme kad smo dijelili isti komad zemlje,
grlili stabla kao drugove i divili se pticama na žicama
kako nikad naočigled ne padaju u napast
da odlete u daljine.


možda samo nismo najbolje gledali,

ali svejedno mi nedostaješ,
skoro sto kilometara,
99.3

24.06.2015. srijeda

- Gukni golube (2) - Misli na drvo - #
Doslovno

Danas
Mrzim
Sve što stoji i skuplja prašinu,
Mrzim stajanje,
Mrzim izloge.
Mrzim šarene vazice,
Nezapaljene mirisne svjećice,
Prazne kutijice i napuštene mašnice,
Mrzim zaustavljeni pokret figurice,
I ribice oslikane na oblucima,
Mrzim male parfemske bočice,
Uokvirene fotografije,
Izrezbarene drvenarije,
Mrzim pročitane romane,
Nedovršene priče,
Mrzim CD-e, ploče i kasete.
Mrzim sve što mi dolazi pod ruke.

Danas je dan od čišćenja. .



24.06.2015. srijeda

- Gukni golube (4) - Misli na drvo - #
Mimikrija

Ti I ja,
Mi smo prikrivene boje,
Žar koji dahće,
Progorjela vatra,
Ime koje ne smiješ prevaliti preko usana.
Toliko puta
Samo da je bilo
Teći
Teći
Teći
Kao rijeka, bez predmnijevanja,
Tko zna
Koji ocean bi nam bio kraj.
Ali,
Zaustavljeni između vodopada,
Ti I ja,
Mi smo samo mimikrija vode,
Val, Pjena, Vodik, Kisik, Para, Oblak,
Sto krugova
Nestajanja,
Sjedimo na obalama,
Suprotnim
S ispruženim rukama.

19.06.2015. petak

- Gukni golube (1) - Misli na drvo - #
generacija
"prepoznat ćeš me po tome što naivno verujem da ću večito živjeti", rekao je Mika Antić,
i mnoge ćemo danas baš po tome prepoznati.
ali uvijek uzdrma ta spoznaja da smo naivni.


nisam te baš najbolje znala,
i svaka doza tragedije
u tom smislu
posve je bespotrebna.
ali srela sam te par puta,
jednom smo se divili mojim prastarim starkama,
jednom činjenici da u našem gradu nema besplatnog parkinga,
jednom smo pili pivu,
a jednom brzali u leru,
još jedom vriskali da ne ludiš
i jednom
se sigurno ne sjećam,
jer ovo je mali grad,
sigurno je bilo još sto "jednoma".
ali stvarno sam nekako mislila
da imas kartu za vječnost,
kao i svaka druga institucija,
da ćeš si jednom dignuti spomenik
u čast što si sam sebe preživio,
da, stvarno jesam,
vidjela sam te
kao neku ludost
koja opstaje
nad trenutnim izrazom svijeta,
možda sam sve to preduboko gledala,
ali stvarno nisam mislila
da ludost ima kraj.
strašna je ta spoznaja,
kao da su finuli bali,
kao da je poslije tebe ostalo 6 generacija
da se preispita,
kao spomenik
besmrtnosti
koja je umrla.
nisam te baš najbolje znala,
ali ovo što jesam
nisam sposobna da pokopavam,
ipak je mika antić
rekao
da ćemo se tako prepoznati.
ipak je to generacija.

plovi polako, druže s parkinga sa najboljim pogledom u Gradu.

18.06.2015. četvrtak

- Gukni golube (0) - Misli na drvo - #
stranputico


kako neke posvete
pronađem
na rubovima papira
gdje više ne stane olovke,
ni tragova prstiju,
ni dodira,
samo neka aroma prošlosti
nevidljiva
kao titraj
negdje iznutra, kod solara,
zaškaklje
na te neke dane
kada se misli, kao čiope,
uzvrte
i sav se kozmos zanese
u jedno davno
jedno sada,
sve zavrti se,
mirišim korake
kako prolaze
ovdje i svugdje
nekad sam ih znala čuti kako dolaze
iz daljine nečujne,
i danas valjda
poznajem iste puteve,
tja
takvi smo mi ljudi
volimo utabane stranputice.

06.06.2015. subota

- Gukni golube (3) - Misli na drvo - #