ne znam
|
kako smo stari, dva dana smo plesali u maštanjima na rubu stvarnosti i ne možemo se popeti uz stepenice, slabi pred ponosom pričamo kako smo nekad bili jaki, kad stojimo na prstima brojimo žuljeve i neradne vikende, i mislimo kako su nas nekad dizali valovi, ili vragovi, a onda kad promislimo možda nisu nas kupali, sjećaš li se kad su nam stopala bila mokra, zašto kažeš da nisu s nama? kako smo stari, na dnu stepenica sklupčani molimo da kisika za sve i svakoga ima: za plin, za spenzu, za mineralnu, za benzin, za auto, za bicikl, preparkiraj u ler - i zaboravljaj, kad se propnemo na vrhunce sebe svijet kao čudo izgleda i kad ga zaustaviš kao plima ili oseka, uslijed mjeseca zašto misliš da spavam, zašto misliš da hodam u snu, tisuću koraka odozdo do gore zar nije vrijeme s nama? zar osnove ne poznaš? zar nam nije svagdanji dobar dan? kao da smo stari, ti spavaš, ja spavam, negdje između oprosta netko od nas sanja, a htjeo si i htjela sam, samo nas je prevarila vremenska zamka, ne gledaj sa strane, dopusti da te miluje svakodnevnica tako umiljata, kad usneš, kad usnem, možda nam bude susreta, kosi nam se geografija tražim te po hodnicima od kopna do poluotoka kao mjesečar, sanjam kad trebam da idem otvorenih očiju, stalno, želim da te susretnem kako treba, a pod prstima ne osjećam kao da smo stari, svatko postoji u svoje vrijeme, kao da nas u mladosti nema, kao da jesmo i nismo ti i ja |
99.3
|
daleko si mi, šušte vrijeme i mjesta i misli svakodnevno na liniji između nas, kao da svako posječeno stablo na kojem vise žice i stoje ptice ima svoj glas, i nešto za reći: sve se manje čujemo, sve manje govorimo, sve se manje slušamo. (možda je to normalno) daleko si mi, i kao ratnik slutnje, pomalja se prošlost, jedna, pa druga, pa skoro živa sjećanja, obučena u obećanja da moglo je i drugačije, ali nije: sve se manje pitamo, sve manje odgovaramo, sve manje znamo (možda je to normalno) daleko si mi, kad svakodnevnica opkoli, dugo sam maštala tvoje ruke kao bedeme, a onda naučila ploviti rutinom u kojoj nemaš svoje mjesto, ni vrijeme, samo rascjepkane trenutke: sve se manje počinjemo, sve se manje dovršavamo, da li sve manje jesmo? daleko si mi, i nedostajem vrijeme kad smo dijelili isti komad zemlje, grlili stabla kao drugove i divili se pticama na žicama kako nikad naočigled ne padaju u napast da odlete u daljine. možda samo nismo najbolje gledali, ali svejedno mi nedostaješ, skoro sto kilometara, 99.3 |
Doslovno
|
Danas Mrzim Sve što stoji i skuplja prašinu, Mrzim stajanje, Mrzim izloge. Mrzim šarene vazice, Nezapaljene mirisne svjećice, Prazne kutijice i napuštene mašnice, Mrzim zaustavljeni pokret figurice, I ribice oslikane na oblucima, Mrzim male parfemske bočice, Uokvirene fotografije, Izrezbarene drvenarije, Mrzim pročitane romane, Nedovršene priče, Mrzim CD-e, ploče i kasete. Mrzim sve što mi dolazi pod ruke. Danas je dan od čišćenja. . |
Mimikrija
|
Ti I ja, Mi smo prikrivene boje, Žar koji dahće, Progorjela vatra, Ime koje ne smiješ prevaliti preko usana. Toliko puta Samo da je bilo Teći Teći Teći Kao rijeka, bez predmnijevanja, Tko zna Koji ocean bi nam bio kraj. Ali, Zaustavljeni između vodopada, Ti I ja, Mi smo samo mimikrija vode, Val, Pjena, Vodik, Kisik, Para, Oblak, Sto krugova Nestajanja, Sjedimo na obalama, Suprotnim S ispruženim rukama. |
generacija
|
"prepoznat ćeš me po tome što naivno verujem da ću večito živjeti", rekao je Mika Antić, i mnoge ćemo danas baš po tome prepoznati. ali uvijek uzdrma ta spoznaja da smo naivni. nisam te baš najbolje znala, i svaka doza tragedije u tom smislu posve je bespotrebna. ali srela sam te par puta, jednom smo se divili mojim prastarim starkama, jednom činjenici da u našem gradu nema besplatnog parkinga, jednom smo pili pivu, a jednom brzali u leru, još jedom vriskali da ne ludiš i jednom se sigurno ne sjećam, jer ovo je mali grad, sigurno je bilo još sto "jednoma". ali stvarno sam nekako mislila da imas kartu za vječnost, kao i svaka druga institucija, da ćeš si jednom dignuti spomenik u čast što si sam sebe preživio, da, stvarno jesam, vidjela sam te kao neku ludost koja opstaje nad trenutnim izrazom svijeta, možda sam sve to preduboko gledala, ali stvarno nisam mislila da ludost ima kraj. strašna je ta spoznaja, kao da su finuli bali, kao da je poslije tebe ostalo 6 generacija da se preispita, kao spomenik besmrtnosti koja je umrla. nisam te baš najbolje znala, ali ovo što jesam nisam sposobna da pokopavam, ipak je mika antić rekao da ćemo se tako prepoznati. ipak je to generacija. plovi polako, druže s parkinga sa najboljim pogledom u Gradu. |
stranputico
|
kako neke posvete pronađem na rubovima papira gdje više ne stane olovke, ni tragova prstiju, ni dodira, samo neka aroma prošlosti nevidljiva kao titraj negdje iznutra, kod solara, zaškaklje na te neke dane kada se misli, kao čiope, uzvrte i sav se kozmos zanese u jedno davno jedno sada, sve zavrti se, mirišim korake kako prolaze ovdje i svugdje nekad sam ih znala čuti kako dolaze iz daljine nečujne, i danas valjda poznajem iste puteve, tja takvi smo mi ljudi volimo utabane stranputice. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.