"prepoznat ćeš me po tome što naivno verujem da ću večito živjeti", rekao je Mika Antić,
i mnoge ćemo danas baš po tome prepoznati.
ali uvijek uzdrma ta spoznaja da smo naivni.
nisam te baš najbolje znala,
i svaka doza tragedije
u tom smislu
posve je bespotrebna.
ali srela sam te par puta,
jednom smo se divili mojim prastarim starkama,
jednom činjenici da u našem gradu nema besplatnog parkinga,
jednom smo pili pivu,
a jednom brzali u leru,
još jedom vriskali da ne ludiš
i jednom
se sigurno ne sjećam,
jer ovo je mali grad,
sigurno je bilo još sto "jednoma".
ali stvarno sam nekako mislila
da imas kartu za vječnost,
kao i svaka druga institucija,
da ćeš si jednom dignuti spomenik
u čast što si sam sebe preživio,
da, stvarno jesam,
vidjela sam te
kao neku ludost
koja opstaje
nad trenutnim izrazom svijeta,
možda sam sve to preduboko gledala,
ali stvarno nisam mislila
da ludost ima kraj.
strašna je ta spoznaja,
kao da su finuli bali,
kao da je poslije tebe ostalo 6 generacija
da se preispita,
kao spomenik
besmrtnosti
koja je umrla.
nisam te baš najbolje znala,
ali ovo što jesam
nisam sposobna da pokopavam,
ipak je mika antić
rekao
da ćemo se tako prepoznati.
ipak je to generacija.
plovi polako, druže s parkinga sa najboljim pogledom u Gradu.