"prepoznat ćeš me po tome što naivno verujem da ću večito živjeti", rekao je Mika Antić, i mnoge ćemo danas baš po tome prepoznati. ali uvijek uzdrma ta spoznaja da smo naivni. nisam te baš najbolje znala, i svaka doza tragedije u tom smislu posve je bespotrebna. ali srela sam te par puta, jednom smo se divili mojim prastarim starkama, jednom činjenici da u našem gradu nema besplatnog parkinga, jednom smo pili pivu, a jednom brzali u leru, još jedom vriskali da ne ludiš i jednom se sigurno ne sjećam, jer ovo je mali grad, sigurno je bilo još sto "jednoma". ali stvarno sam nekako mislila da imas kartu za vječnost, kao i svaka druga institucija, da ćeš si jednom dignuti spomenik u čast što si sam sebe preživio, da, stvarno jesam, vidjela sam te kao neku ludost koja opstaje nad trenutnim izrazom svijeta, možda sam sve to preduboko gledala, ali stvarno nisam mislila da ludost ima kraj. strašna je ta spoznaja, kao da su finuli bali, kao da je poslije tebe ostalo 6 generacija da se preispita, kao spomenik besmrtnosti koja je umrla. nisam te baš najbolje znala, ali ovo što jesam nisam sposobna da pokopavam, ipak je mika antić rekao da ćemo se tako prepoznati. ipak je to generacija. plovi polako, druže s parkinga sa najboljim pogledom u Gradu. |