kako smo stari, dva dana smo plesali u maštanjima na rubu stvarnosti i ne možemo se popeti uz stepenice, slabi pred ponosom pričamo kako smo nekad bili jaki, kad stojimo na prstima brojimo žuljeve i neradne vikende, i mislimo kako su nas nekad dizali valovi, ili vragovi, a onda kad promislimo možda nisu nas kupali, sjećaš li se kad su nam stopala bila mokra, zašto kažeš da nisu s nama? kako smo stari, na dnu stepenica sklupčani molimo da kisika za sve i svakoga ima: za plin, za spenzu, za mineralnu, za benzin, za auto, za bicikl, preparkiraj u ler - i zaboravljaj, kad se propnemo na vrhunce sebe svijet kao čudo izgleda i kad ga zaustaviš kao plima ili oseka, uslijed mjeseca zašto misliš da spavam, zašto misliš da hodam u snu, tisuću koraka odozdo do gore zar nije vrijeme s nama? zar osnove ne poznaš? zar nam nije svagdanji dobar dan? kao da smo stari, ti spavaš, ja spavam, negdje između oprosta netko od nas sanja, a htjeo si i htjela sam, samo nas je prevarila vremenska zamka, ne gledaj sa strane, dopusti da te miluje svakodnevnica tako umiljata, kad usneš, kad usnem, možda nam bude susreta, kosi nam se geografija tražim te po hodnicima od kopna do poluotoka kao mjesečar, sanjam kad trebam da idem otvorenih očiju, stalno, želim da te susretnem kako treba, a pod prstima ne osjećam kao da smo stari, svatko postoji u svoje vrijeme, kao da nas u mladosti nema, kao da jesmo i nismo ti i ja |