kako smo stari,
dva dana smo plesali
u maštanjima na rubu stvarnosti
i ne možemo se popeti uz stepenice,
slabi pred ponosom
pričamo kako smo nekad bili jaki,
kad stojimo na prstima
brojimo žuljeve i neradne vikende,
i mislimo
kako su nas nekad dizali valovi,
ili vragovi,
a onda kad promislimo
možda nisu nas kupali,
sjećaš li se kad su nam stopala bila mokra,
zašto kažeš da nisu s nama?
kako smo stari,
na dnu stepenica sklupčani
molimo da kisika za sve i svakoga ima:
za plin, za spenzu, za mineralnu,
za benzin, za auto, za bicikl,
preparkiraj u ler - i zaboravljaj,
kad se propnemo na vrhunce sebe
svijet kao čudo izgleda
i kad ga zaustaviš
kao plima ili oseka,
uslijed mjeseca
zašto misliš da spavam,
zašto misliš da hodam u snu,
tisuću koraka odozdo do gore
zar nije vrijeme s nama?
zar osnove ne poznaš?
zar nam nije svagdanji dobar dan?
kao da smo stari,
ti spavaš, ja spavam,
negdje između oprosta netko od nas sanja,
a htjeo si i htjela sam,
samo nas je prevarila vremenska zamka,
ne gledaj sa strane,
dopusti da te miluje svakodnevnica
tako umiljata,
kad usneš,
kad usnem,
možda nam bude susreta,
kosi nam se geografija
tražim te po hodnicima
od kopna do poluotoka kao mjesečar,
sanjam kad trebam da idem
otvorenih očiju,
stalno,
želim da te susretnem kako treba,
a pod prstima ne osjećam
kao da smo stari,
svatko postoji u svoje vrijeme,
kao da nas u mladosti nema,
kao da jesmo i nismo
ti i ja