kako neke posvete pronađem na rubovima papira gdje više ne stane olovke, ni tragova prstiju, ni dodira, samo neka aroma prošlosti nevidljiva kao titraj negdje iznutra, kod solara, zaškaklje na te neke dane kada se misli, kao čiope, uzvrte i sav se kozmos zanese u jedno davno jedno sada, sve zavrti se, mirišim korake kako prolaze ovdje i svugdje nekad sam ih znala čuti kako dolaze iz daljine nečujne, i danas valjda poznajem iste puteve, tja takvi smo mi ljudi volimo utabane stranputice. |