kako neke posvete
pronađem
na rubovima papira
gdje više ne stane olovke,
ni tragova prstiju,
ni dodira,
samo neka aroma prošlosti
nevidljiva
kao titraj
negdje iznutra, kod solara,
zaškaklje
na te neke dane
kada se misli, kao čiope,
uzvrte
i sav se kozmos zanese
u jedno davno
jedno sada,
sve zavrti se,
mirišim korake
kako prolaze
ovdje i svugdje
nekad sam ih znala čuti kako dolaze
iz daljine nečujne,
i danas valjda
poznajem iste puteve,
tja
takvi smo mi ljudi
volimo utabane stranputice.
Post je objavljen 06.06.2015. u 22:49 sati.