daleko si mi,
šušte vrijeme i mjesta i misli
svakodnevno na liniji
između nas,
kao da svako posječeno stablo na kojem vise žice i stoje ptice
ima svoj glas,
i nešto za reći:
sve se manje čujemo,
sve manje govorimo,
sve se manje slušamo.
(možda je to normalno)
daleko si mi,
i kao ratnik slutnje,
pomalja se prošlost,
jedna, pa druga, pa skoro živa
sjećanja,
obučena u obećanja
da moglo je i drugačije,
ali nije:
sve se manje pitamo,
sve manje odgovaramo,
sve manje znamo
(možda je to normalno)
daleko si mi,
kad svakodnevnica opkoli,
dugo sam maštala tvoje ruke kao bedeme,
a onda naučila ploviti
rutinom
u kojoj nemaš svoje mjesto,
ni vrijeme,
samo rascjepkane trenutke:
sve se manje počinjemo,
sve se manje dovršavamo,
da li sve manje jesmo?