oblivion
|
(ti znaš) u sobi u kojoj čuvam misli na tebe uvijek je mir. istrošeni drveni stol, bočica tinte, pero goluba. ja i svako noćas, tu sam. želim ti ispričati pismo koje nikada neću napisati. želim ti ispričati pismo za koje ne postoji adresa. želim ti opisati tišinu nepremostivih tjesnaca u kojima sanja sunca između naših kontinenata. želim ti pričati riječima koje ne poznaju slova ničija osim naša. noćas papir boje afričkog pijeska (ti znaš) čeka, tu sam. tu je sve što jest a nikada neće biti. tu je kraj svijeta odsječen planinama. tu je sve što jest a neće biti. (ti znaš) misli su mi crnomodra dubina prije dna, kapi obješene u čekanju početka pada jednog letenja, o njima ti želim pričati rukopisom neispisanih slova. (ti znaš) kako je neizrečen izraz za istinu između nas. kako je mekana glina za kalup hrabrosti koja nam treba. kako ne postoji park zelen od proljeća u kojem je samo naša klupa. kako se ne možemo obećati vjerovanju u nikad ili u sad. (kako želim da znaš) da postoji osmijeh koji je ničiji do tvoj bez obzira na sve pokreti kojim bi vršcima prstiju opisala misli na tvom licu i nijansa dodira za osmijeh na sjecištima tvojih usana, (kako želim da znaš da želim) negdje u tvojim očima mirisom sepie ostati bezuvjetnost (kako želim da znaš) bez obzira na sve (da znaš koliko želim) zvati se oblivion |
kisa nema veze s tim
|
da, kisilo je tu noc kad ste se oprastali od barcelone, mlada damo, pozeljeli ste jednu voznju nocnim autobusom oko grada, zaokruziti krug, ali kisilo je i oprastali ste se razjapljeni izmedu vremena i emocija, znate, potrebno je da se svede na moranje i onda cete moci, gospodjice, to ce uvijek tako biti, ali kisilo je tu noc kada ste se oprastali od barcelone i mozda zato nista od ovoga niste culi kao i obicno vi ste crtali krugove u zraku mrljama cokolade i brojali ste kapi kise koje su padale u travu na igralistu prekoputa gdje ce se sutra opet igrati djeca, zato sto ste uvijek takvi, signorina, uvijek ce vas isto nanovo iznenadjivati, uvijek nanovo i poslije, samo zato sto ste uvijek takvi, kisa nema veze s tim how quick the sun can drop away? |
|
treba ti istopljen glecer da speres katalonsku noc iz tvojih ociju dok ih prostires neonskim svjetlima koja cekaju jutro u koridi trga brojis crveno medu trepavicama i kapljice svoje sledene krvi razbacane kao sjene medu golubovima i drvecem fontana cini se da je u boji njene vode tajna izraza na golom licu zene kamene usne kao spokoj za kojim tragas ovu noc preskaces ograde udises zaranjas i na dnu dodirujes samo novcice i zelje metal pod prstima i siluete na povrsini oci koje ne tuguju za pakistanom nude zvijezde po jedan euro komad, kupujes, zamotana na obalama napustenih metroa slusas kako prolazi svijet do pred budjenje, bolje nije moglo |
plazac. to 17 barcelonetta to off just because
|
usne su ti blijede, tako ih zamisljam. kako me srecu na plaza catunyi ili negdje drugo. oprosti mi sto lutam. nedostajes mi danas, znam cudna sam nevolja, ... negdje u meni tvoj je znak, ‘we’ll always have barelona’, neka vozovi barem zasada voze u krug i bez nas, koliko god mrzila pomisao na neku konacnu tocku sve je tu i kako treba samo ti... gdje? gdje si? smo? nikada sami... negdje u meni tvoj je znak... i pramen vatre i kap vode ti si svjetlo sve je mrak negdje u meni tvoj je znak, ‘we’ll always have barelona’, |
under the wheeels
|
lunjati besciljno ljudima, metroima, gradom. sjesti na neki trg pred nekom crkvom i slusati muziku. slusati i gledati. slikati i snimati. smijati se. naglas, grohotom. (kako nisi navikao / navikla – kako ne znamo) osjecati se nestasno. izgledati veoma vjerovatno suvremeno boemski.. biti posve svejedno kako izgledati. biti posve svejedno opcenito. secirati razloge i drugo. lutati besciljno. gledati za fasadama kako se nepravilne crtaju na nebu. obavezno gledati prema nebu. sve ostalo toliko je prolazno... moze se `propustiti, sve ostalo, ... siluete (back to some other times... or ffwd... pamtim legende...) |
the grey morning window
|
budjenje zbog kihanja. svjesna odluka: nastaviti san. budjenje zbog alarma. svjesna odluka: jos 5 minuta. rumunjka je jos uvijek tu. vidim kako se igraju sjene na zidu prekoputa banje. zbaciti macke sa sebe. staviti stopala na hladan pod. japanke su zasigurno izgubljene. navuci sta je nadohvat ruke. pozdraviti rumunjku prolazeci pokraj banje. prica o ulicnim bandama u ekvadoru tonom kao da stvarno vjeruje u svjetski mir. prerano je za uzimanje strana. svezati novu majcu je na ogradu balkona. skuhati kafu. pokvariti / dokraciti kafe masinu. skuhati tursku. upaliti kompjuter. cekati da proradi. pripremiti se za dan. ponoviti djelice jucerasnjeg. zapisati sve to. otici van. proslo je dva sata od budjenja. svjesna odluka: jos samo jedna kafa. dan je premutan za sanjivost. |
|
OVERSIMPLIFIED CHOICES or... shouldn't they be simple in the first place? danas se osjecam ovako. |
perfect day (my way)
|
Sama Sa svim svojim porocima Rastirem se Na vrhu grada Saplicemo se konacno u jedno Prozima me eklekticnost Njegovog disanja Mijenja mi oblike Prozirna sam Lijepim se za krovove I propadam na raskrsca Poprimam pastelne odraze Kucanja srca U kristalima boja Sama Sa svim svojim porocima Rastirem se Na vrhu grada Gledam svoja stopala Kako vise I ne mislim nista, Ama bas nista |
hot air baloon
|
pjesma iz trece crte Dok cekam rijeci da nadodju Iz tko zna koje pecine budnosti Znam koju pjesmu moram cuti Pa makar cu mozda ne imati Laku noc koju mi po prvi puta oduvijek Veceras nisi pozelio Ti koji si svejedno tko si Tesko je vec znati kada si ti, A kada on Ili bilo tko, Ova mjesavina sjete, daljine i mastarija Ima okus domace sangrie od petnaest eura Pojam 'doma' opet pomalo gubi onaj privlacni sjaj U ocima nomadske prirode U ovo vrijeme skoro pa pred proljece Cula se ispreplicu cudnovato, spletkaroski, Tjeraju dalje i dalje i ne natrag, samo dalje, Pa se ponekad osjecam kako otvorenih ociju u hodu Sanjam neki drugi svijet na ovoj istoj sceni Posve odlutala iz bontonskih manira i prometnih pravila Kao dijete posve samo u nekom svom oblaku A onda Oblaci su vukli kisu sve do prozora... |
mireia
|
u tvojim snovima djeca placu, a crni su oblaci samo pozadina, cinis se tako blizu svim odgovorima i zivljenju s njima, skoro uznemirujuci zen koliko si slicna posve slucajnim likovima na tvom kaucu, ceteris non paribus, koliko nas samo nista unaprijed ne odreduje u slicnostima ili razlikama |
mozaik
susrecem ljude, ne zgrade, osjecam da trebam osjecati prirodu, danas sam otvorila lijepo ukoricenu knjigu na stranicu na kojoj je pisalo ovo: 'people dream of freedom, but they are in love with their chains' khalil gibran pokraj crno bijele fotografije vodopada koji se slama na stijeni, cudno, koliko mi je stvari tako poznato, nesto kao flashevi deja vua u akvarelu kojem ne mogu izostriti rubove tamo gdje se pretapa u snovito |
No pasarán!
|
Hodam krivuljama ograda Naginjem se preko rubova I zagledam u sebe Kako je ludi umjetnik Poplocao plohe I onda razbio Boje u kristale Nijema od sarenila Koje slikam kako ne razumijem Odbijam se o sunce I propadam unutar Kucica od cokolade Razbijena u mrvice Marno se privijam na prsa Da me ne ukrade guzva ulica Kao kolektivnu halucinaciju crnog apsinta Cekam da se nadjem Na dnu djepova Kao iznenadjenje Iza nekog Slucajno nagrizenog gotickog kantuna Na kracima petokrake Ili revolucije |
|
'idemo za suncem', rekla je. krenula sam. samo nek' se kreće :) |
The Sound and the Fury
|
da li bih trebala reći da ne osjećam ništa? da li je to stvar osobnosti ili stvar trenutka? puštam da traje, ta dilema. ne znam da li sam spremna da saznam odgovor. čudno koliko toga možemo zaista shvatiti samo u momentu. i prije i poslije se sve čini nestvarno ili odigrano. da li bismo trebali osjećati iskrenost? ili je dovoljno samo nastojati dobro, općenito? da li uopće postoji razlika? nastojim učiniti da mislim više konceptualno. želim se odvesti do kraja, gdje misli više ne postoje. samo strujanje kroz tijelo i zvuci sa ulice. željela bih spavati u svom krevetu večeras, ali ne znam da li imam snage za prebacivanje svega u taj film. ili “iz tog filma”, pošto se na krevetu nalaze dijelovi svega tijekom posljednja 3-4 dana. ponekad je za blisku prošlost najbolje da se odalji od postojanja. da pričeka neko bliskije vrijeme da dođe; da bude manje-važna, manje prisutna? da li za sve postoji trenutak i da li ga uvijek znam prepoznati? smijemo prepoznati? usudimo se prepoznati? jebi ga. pitanja nikad ne nedostaje, iako sve ima svoje vrijeme, zasigurno. samo ga ponekad ne biramo. to vrijeme. svoje ili tuđe čudne smo biljke, mi ljudi. toliko sposobni vjerovati u svoju nadmoćnost da je više uopće ne pokušavamo razumijeti. |
180stupnjeva tamo i natrag
|
postoji neka razlika između ljubavi i trajanja, večeras se osjećam kao da mi nikakvo pretjerivanje ne može škoditi (jer ne znam da li bi znala prepoznati bolje, ili sam stvarno flatlined kako se osjećam), morala sam potražiti cigarete na krevetu i tada mi je palo napamet koliko uopće možete znati o nekomu po njegovim stvarima i koliko ga one određuju, pronašla sam želju i nastojanje, i nemar i nastojanje nemarnosti, i kreativnost i hrabrost, i lijenost i pokušaje, sada se pitam da li bi netko drugi to isto našao ili bi samo vidio nered (doduše... overwhelming nered) ne znam što da kažem o očekivanjima i da li ih je uopće bilo ili su samo retrospektivna fatamorgana, na koncu konca stvarnost je uvijek takva, da ništa nije kako si očekivao, postoji razlika između dotrajalosti i trajanja, ali mi ju toliko lako zatajivamo u glavi da je na kraju kolektivno teško pojmiti koja je koja. |
Veličanstveni sjaj nepobjedivog uma
|
krug misli suprotni polovi nevidljivi oštri kutevi ravnoteža jednaka udaljenost do oba kraja centar grotlo vrtloga adrenalinski junkeyizam vizuelna halucinacija fatalizam borba (osim ako 'isto') .poseban štrik za equilibrium ona je na desnoj strani kreveta. hladnim prstima vadi napola popušen joint iz plastične bulldog tube. pripaljuje. usisava plamen u žar, udiše narančasto. uvlači duboko i polako. zabacuje glavu unatrag. kroz zube inhalira posljednje lajne zraka u pluća; zadržava dah. okreće se i otresa pepeo u pepeljaru na podu. onda spuštenom bradom zamahuje na drugu stranu i otpušta dim dugim i gustim izdahom usmjerenim pravocrtno i nedefinirano daleko. dodaje. on je na lijevoj strani kreveta. leži na leđima ispruženih nogu. glava i ramena su mu diskretno podignuta na jastuku u kojem je zavaljen. omotan je bijelim jorganom sa 'thin-liht' crtama. ne pomiče se. ne vidi se ni kada diše. ruke je preklopio lakat-lakat na prsima. u ruci drži minijaturni daljinski upravljač. pritišće 'play'. povlači nekoliko dimova. udiše duboko, zadržava zrak. dodaje. ona je na leđima s nogama podvijenim u koljenima. prekrivena je kockastom šarenom dekom. drži ruke izvan nje. gleda ravno pred sebe. artikulira misli u poeziju. razmišlja o prostoru koji ju okružuje. vidi ga iz svog paralelnog svemira neprestano. ona gleda oba mjesta jer tako nijedno ne može biti jedino. ona promatra da bi ostala po strani. povlači nekoliko dimova, tijelo joj treperi pod kožom. dodaje. on je posve opušteno ispružen. ne pomiče se. diše nevidljivo. podsjeća na glinenu skulpturu koja ne odaje da njena materija još živi. iz tijela kao iz ljuske kroz oči umom curi u carstvo zaigranih pixela. nakon 'playa', pogledi kao otvorene špine istječu u melting pot boja. ekran ga ispija sve dok on ne počne nedostajati u vlastitim očima. povlači par dimova, izdiše kratkim i brzim dahovima. dodaje. ona povlači posljednji dim. zavlači ga na dno žara i uvlači u kožu među prstima. zadržava dah u plućima. gasi opušak u pepeljari. lice joj se nabire u male bore oko očiju. okreće se u u suprotnu stranu i otpušta udah sa dna pluća. gleda ravno pred sebe. njene su oči paralelne; pogled su joj dvije linije kao brane od poplava vertiga kolorističkog vrtloga na ekranu. gleda svoje granice kojim se omeđuje; koordinate imaginarnih paralela postoje. izdiše samo jednom i na kraju odsječeno. onda naslanja glavu na njegovo rame. on leži pokraj nje. tijelo mu je mirno i opušteno. na prsima drži njene ruke u svojima. odsutno nenamjerno mehanički igra se krugova sa njenim prstima: jagodicama opisuje kružnicu oko svakog vrha. mehanika je automatizirana. pokreti su robotični. krivulje kružnica oštrokutno zavijaju. on gleda ravno pred sebe. oči su mu staklene i prozirne kao imaginarna granica. kroz providnost se pretapa s poplavama boja u centru ekrana. na površini pogleda osjeća se napetost kao da je udicu zagrizlo nešto veliko u dubinama. on diše mirno i potpuno nevidljivo. onda naslanja svoju glavu na njenu. na prozoru se pali jutro polako kao dotrajala halogenka. |
currently in the works
|
spremam se biti negdje drugo zamalo (za malo?) kao daleko trebam se susresti sa sobom u koridi obojana crvenim bojama prevazići samu sebe u brzini flamenca podići prašinu i nestati sve dok se ponovo ne pojavim negdje drugo zamalo ili za potpuno |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.