(ti znaš)
u sobi u kojoj čuvam misli na tebe uvijek je mir.
istrošeni drveni stol, bočica tinte, pero goluba.
ja i svako noćas,
tu sam.
želim ti ispričati pismo koje nikada neću napisati.
želim ti ispričati pismo za koje ne postoji adresa.
želim ti opisati tišinu nepremostivih tjesnaca u kojima sanja sunca između naših kontinenata.
želim ti pričati riječima koje ne poznaju slova ničija osim naša.
noćas
papir boje afričkog pijeska
(ti znaš)
čeka,
tu sam.
tu je sve što jest a nikada neće biti.
tu je kraj svijeta odsječen planinama.
tu je sve što jest a neće biti.
(ti znaš)
misli su mi crnomodra dubina prije dna,
kapi obješene u čekanju početka pada jednog letenja,
o njima ti želim pričati rukopisom neispisanih slova.
(ti znaš)
kako je neizrečen izraz za istinu između nas.
kako je mekana glina za kalup hrabrosti koja nam treba.
kako ne postoji park zelen od proljeća u kojem je samo naša klupa.
kako se ne možemo obećati vjerovanju u nikad ili u sad.
(kako želim da znaš)
da postoji osmijeh koji je ničiji do tvoj
bez obzira na sve
pokreti kojim bi vršcima prstiju opisala misli na tvom licu
i nijansa dodira za osmijeh na sjecištima tvojih usana,
(kako želim da znaš da želim)
negdje u tvojim očima
mirisom sepie ostati bezuvjetnost
(kako želim da znaš)
bez obzira
na sve
(da znaš koliko želim)
zvati se
oblivion
Post je objavljen 30.10.2007. u 23:50 sati.