eskapizam prije bijega
|
možda sam mogla reći mnogo više, da sam danas čitala neki članak o ždralovima 'pticama sreće' koje se omataju ugodnim distancama od ljudi i lete niz vjetar kada zrak postane pretežak, možda sam mogla reći više ali riječi su bile preteške za vlastitu cijenu u ovom gradu bez mora nije se činilo pametnim potonuti i dodirnuti dno bez obećanja da biti će snage za odbiti se natrag na povšinu i udahnuti zraka opet kao i uvijek dosad da smo bili djeca sada bih te voljela |
epilog za snove
|
ne izmičem ovom trenutku dok brišem posljednje brojeve prošlosti sve do neproračunatosti i tek iz hobija i navike prebacujem kuglice abakusa s jedne strane na drugu samo kratim vrijeme od početka čekajući kraj tjedna i unaprijed odlučene neodlučnosti svakog jutra doručkujem svoje nedosanjane snove kradući danima po malo okusa nestvarnosti za budućnost koju će oslikati sjećanja stvarnosti i tko zna što još |
hitchiker through life
|
'...later i became a writer and worked on a lot of things that were almost incredibly successful but in fact just failed to see the light of day.' d. adams, a guide to the guide dovršavaš neka sjećanja u maloj plavoj knjizi jedan početak koji je trebao biti onaj koji si željela kada si poderala korice i istrgla napisane krajeve planirajući plan bez plana kao ljestve za dosezanje same sebe sjećaš se na stranicama male plave knjige bilješke ispočetka sada opet dovršavaš neka sjećanja, sutra će pokidati stranice da prekrojiš kraj u početak koji će biti onaj koji si željela koji želiš saznat ćeš |
posve neočekivani spontani osjecaj ONE SRECE
|
radujem se biti opet tu plešem po sobi zatvorenih očiju uz girly mjuzu s ipoda skačem veća od prostora i plazim jezik i smijem se ovo je moje, hahahahahaha nije to stvar doma, već svijeta otvorenog za san, snove i sanjanja |
mental koreografije zaborava
|
aeRial cRaDle & ballet in SilK la nouba > cirque de soleil iznad oblaka ispod oblaka kroz nebo postojanje na federima skokovi kao šarena lopta djevojčica preko granica kao lastiša igra se cestama neiscrtanih mapa bijela lica gejši snijega svilenim tkanjem neobrubljenih ramena vijore stijene u spiljama srca nevidljivom tintom zaustavljeni odrazi šuštanja šaša u prolazu žeđ bambusovih grana zapela u trskama odrazi treperenja u ogledalima vode klizališta trenutka škakljivim koracima neugaženih stopa piruete vremena kao eho leptira na laticama kakofonija osmjeha bez smiraja kretanje u ritmu žmigavaca preteknute misli kao komadići tek probuđenog jutra izmaglica magle u paukovoj mreži topografije beskraja cirkuska akrobatika brzinom svjetlosti u očima skakavca pučina zraka nevera bonace bonaca nevere život na horizontu kao flash oslijepljelo disanje na ravnoj žici prolaznosti stalnost nestalna nestalnost stalna iznad oblaka ispod oblaka kroz nebo SVE ispod čINI SE nestvarno KRILIMA KOJA lete i onda kada DOTAKNU TLO, i onda kada se stvarnost spusti kao zastor. |
ovo je ta pjesma
|
Explosions in the Sky: Time Stops treba ti pjesma da oboji ništa tvoje tišine osjećajem nečega jer noćas noć je preduga za praznine tvojih pustopoljina kojim jašeš sama zagledana u prašinu koja se podiže ispod ničega koje možda samo umišljaš mutnim pogledom nepomična prema naprijed želiš samo osmisliti ovaj moment sada vlastite misli ne možeš zauzdati od daljina, dalje, još dalje, daleko dalje gdje je nikada u kojem ne znaš kao uvijek do sada kamo to ideš i da li uopće to su tvoji koraci koje svijaš ispod same sebe misleći kako majčinski štitiš predaju poput avanture od puteva mrzlih od zime, hladnih od strahova, inja, i ledenih krajeva u kojim je sreća opet samo kontrast kretanja između ekstrema tražiš vlastitu hrabrost da ponovo osjećaš treba ti pjesma i samo želiš da to bude baš ova jer trebaš biti ona koja osjeća koja jesi biti trebaš, time stops to give you time, ovo je ta pjesma |
mrak, četvrti dan
|
Explosions in the Sky: Six Days At The Bottom Of The Ocean trenuci me zaskaču iz zakutaka sobe, tvojim pokretima, tvojim pogledom, tvojim glasom, sapliću mi korake sve dok ne zastanem u nekom momentu koji je nekad jednom stajao ovdje na istom mjestu nesputan i sretan baš tu gdje sada moja stopala u zimskim papučama ukopana olovnim sidrima sjete lažu sebe da je pitanje samo ravnoteže dok se polako gubim iz iste, isparavam sa radara nagonskog samoodržavanja i nestajem u plavetnilu prastarog tepiha pohabanom od prolazaka, odlazaka, dolazaka, povrataka, bijegova, skrivanja, ostajanja, stajanja, bivanja, putujem natrag u vrijeme koje tek što nije bilo, zaslijepljena željom za tobom kao mačanim suncem poput mreže za leptire razdragano se razbacujem, neprestano nanovo kao da su prazan zrak udaram o zidove i gladno grebem slojeve žbuke kao celofan sa darova vjerujući posve naivno poput nedovršenog djeteta da se u zidinama zabludjelog srca zaista nalazi ono vrijeme sreće zatočeno samo nekim nezgodnim trenutkom među kazaljkama kao prašina na polici uspomena kojoj treba još samo malo vjetra da osvoji svemire i nebesa, i možda sutra, možda neki drugi dan, čekam, zaustavljena između stvarnosti i ovdje sada kao mjesečar u vlastitoj sobi bez mjeseca lebdim kao horizont u zalasku sunca slušam kako mi se sa zgužvanih postera smiju lica djece jednog drugog svijeta, tvojim riječima, tvojim dodirima, tvojim očima, odjekuju kroz ovu noć providnog polusna, i još topla od sigurnosti sanjaju otvorenim očima kao kaleidoskopima hvataju duhove vremena među moje trepavice prije nego ih isprepletem u tisuću velova pred licem samotnog svijeta mostova koji vode nigdje do sutra, čekam možda sutra, možda neki drugi dan |
night&day
|
what if you could wish me away opet je noć očajna za jutrom prazna od nedostajanja sakriva se u odsjaju oriona na ekranima utopljenih pogleda likovi se pretapaju, ali i u fantazijama pitanje je zašto je jutro negdje drugo a ne tu i preostaje samo čekati hepiend jer su tako rekli u videoklubu vremena zaustavljenog u srcu kao kristali soli u suzama dijete prvi put poželjeno zaspat će sa suncem but tonight i will stay with you |
škola stvarnog života
|
spremam krevet za jedno, u njemu nema mjesta za okrutnost, niti za drugo, tja, naučit ću s vremenom da ponekad neke stvari u sebi jednostavno moramo ubiti da bi preživjeli i nastavili dalje kao da ih nije ni bilo, pragmatična kakva jesam već laštim oružja, u zasjedi jednog jastuka, jednog jorgana, i samo jednog života čekat ću priliku da uništim ono posljednje tebe što još ostaje u meni, ljubav, nadam se da u krevetu za jedno nema mjesta za nju, (svesrdno) nadam se kao što reče neki mudrac davnih dana nada umire posljednja, ali svejedno nadam se da ću povući okidač prije toga. |
sadašnjost do vječnosti
|
muzička zavjesa imam srce veliko kao balon za letenje mislim da je eksplodiralo iz prsa negdje u svemir i lijepi se kao crvene tufne na krakove zvijezda dok se poslaguju u sazviježđa mi razmišljamo koju sudbinu da si krojimo pod očima mjeseca imaš dlanove velike poput neba razastrireš se nad prolomima i svitanjima hvatajući zvijezde kao leptire na livadama učiš sačuvati neki svijet za nas u galaksijama koje mirišu na vruće kestenje očima boje snijega opisujemo tvoje srce veliko poput svemira i moje dodire zgrčene u rukavicama, srca su nam kugle, užarene, metalne, ruke su nam hladne, daleke, ispružene zima je, oblačimo riječi u kapute skrivajući misli kao jezu iza zakopčanih dovratnika i ušivenih džepova. |
mala riznica usputnih misli
|
kompromis kompromis je divna stvar. daje svima razlog da budu opravdano nezadovoljni. 09.11.2007 istina postoji jedna šansa za istinu, sve ostalo su samo prilike za popravljanje laži 08.11.2007. |
infantilna, snovita, stvarna, realistična, i onda kojekakva druga
|
ti si princ na bijelom konju koji nema lice zato što je ispisan na stranicama neilustrirane bajke jer svatko od nas treba doživjeti samo svoj doživljaj tog sna, - ‘TREBATI’... ... kako teška konstelacija za savršenstvo, skoro nadljudska, skoro svemirska, - šteta... - što naposletku ništa smo više od običnog čovjeka, (il’ tri, četiri, ili dva?) - da sam princeza... bila bih i žaba za svog princa, - ovako... - zamišljam cvjetove lopoča dok plovim kroz ružmarin, snjegove i šaš, i svi se mirisi isprepliću u ikebanu, tisuću dijelova i samo jedna slika - šteta što ništa sam više od čovjeka - ali to sam valjda ja - (više nemam) |
dubioza s povodom i suncan dan
|
ispražnjena do iza indiferentnosti grabim sunce na prozoru puneći se dimom i pivom visim sa fasade kao zavezan balon primjećujem koliko različitih zelenih boja ima u vrtu ispod mene i onda pokušavam zumirati samo jednu, golf-teren žiži, navodno zelena donosi mir da li je do tvoje sebičnosti, moje potrebitosti, običnih nepomirljivih razlika, inkompatibilnosti vulgaris ili samo situacijske falinke, ustvari, svejedno je ako uspijem zaspati dovoljno brzo dok se pretvaram da mirno i duboko dišem jer ne mogu se oteti dojmu da između sebe koji s božanskim divljenjem obožava stvarati ljepotu i sebe koji se ograđuje u sigurnost ekspres zadovoljavanja samo sebe ti igraš na sigurno i biraš ovog drugog, a to nije isti kojeg sam ja izabrala / (?) kojeg bih izabrala / kojeg trebam (?) / |
|
fizički doživljaj besmisla osjećaj je obamrlog ništavila izvaljena na krevetu kao prevrnuta kornjača promatram na policama prekoputa horizonte bespuća (uglavnom nepročitanih) knjiga, nasumičnost rasporeda kojekakvih (redom prašnjavih) figurica, otiske šizofreničnih prstiju jednog davnog pijanstva raspackane (pjanski temeljito) po vratima bijelih ormara, iznad je (uvijek isti) strop iznad njega krov iznad njega nebo iznad njega ne vidim (uvijek) (nikad) (ista stvar?) pa se pitam: čemu sve? i što s tim? tko smo mi? što nam je činit? što nam je mislit? što osjećat? što šta? što išta? što? zašto? čemu sve to? koji je smisao? za koji ne pitam da li ga ima - to sa sigurnošću naslućujem - i onda od silovitosti spoznaje vlastite nesvrhovitosti skoro se gušim ledenim rukama pokušavajući u prsa potopiti razularene vrtloge neporječivosti kao da su samo snovita halucinacija čija će providnost nestati u crvenilu krvavog srca koje ne osjeća dovoljno da bi moglo spasiti stvar kao utopija silovitošću spoznaje vlastite nesvrhovitosti uhvaćeno u nepostojanju bajkovitosti moje srce je samo ritam mašina, automatika disanja kao hod po žici noć je bila duga, besmisao sveprisutan, mrak rijedak dobro jutro |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.