Explosions in the Sky: Six Days At The Bottom Of The Ocean
trenuci me zaskaču
iz zakutaka sobe,
tvojim pokretima,
tvojim pogledom,
tvojim glasom,
sapliću mi korake
sve dok ne zastanem
u nekom momentu
koji je nekad jednom
stajao ovdje
na istom mjestu
nesputan i sretan
baš tu gdje sada
moja stopala
u zimskim papučama
ukopana olovnim sidrima sjete
lažu sebe
da je pitanje
samo ravnoteže
dok se polako gubim iz iste,
isparavam sa radara
nagonskog samoodržavanja
i nestajem u plavetnilu prastarog tepiha
pohabanom od prolazaka,
odlazaka, dolazaka,
povrataka,
bijegova, skrivanja,
ostajanja,
stajanja,
bivanja,
putujem natrag u vrijeme
koje tek što nije bilo,
zaslijepljena željom za tobom
kao mačanim suncem
poput mreže za leptire
razdragano se razbacujem,
neprestano nanovo
kao da su prazan zrak
udaram o zidove
i gladno grebem slojeve žbuke
kao celofan sa darova
vjerujući posve naivno
poput nedovršenog djeteta
da se u zidinama zabludjelog srca
zaista nalazi
ono vrijeme sreće
zatočeno samo
nekim nezgodnim trenutkom među kazaljkama
kao prašina na polici uspomena
kojoj treba
još samo malo vjetra
da osvoji svemire i nebesa,
i možda sutra,
možda neki drugi dan,
čekam,
zaustavljena
između stvarnosti i ovdje sada
kao mjesečar
u vlastitoj sobi bez mjeseca
lebdim kao horizont
u zalasku sunca
slušam
kako mi se sa zgužvanih postera
smiju lica djece jednog drugog svijeta,
tvojim riječima,
tvojim dodirima,
tvojim očima,
odjekuju kroz ovu noć providnog polusna,
i još topla od sigurnosti
sanjaju otvorenim očima
kao kaleidoskopima
hvataju duhove vremena
među moje trepavice
prije nego ih isprepletem
u tisuću velova pred licem
samotnog svijeta mostova
koji vode
nigdje
do sutra,
čekam
možda sutra,
možda neki drugi dan
Post je objavljen 14.11.2007. u 04:55 sati.