|
Explosions in the Sky: Six Days At The Bottom Of The Ocean trenuci me zaskaču iz zakutaka sobe, tvojim pokretima, tvojim pogledom, tvojim glasom, sapliću mi korake sve dok ne zastanem u nekom momentu koji je nekad jednom stajao ovdje na istom mjestu nesputan i sretan baš tu gdje sada moja stopala u zimskim papučama ukopana olovnim sidrima sjete lažu sebe da je pitanje samo ravnoteže dok se polako gubim iz iste, isparavam sa radara nagonskog samoodržavanja i nestajem u plavetnilu prastarog tepiha pohabanom od prolazaka, odlazaka, dolazaka, povrataka, bijegova, skrivanja, ostajanja, stajanja, bivanja, putujem natrag u vrijeme koje tek što nije bilo, zaslijepljena željom za tobom kao mačanim suncem poput mreže za leptire razdragano se razbacujem, neprestano nanovo kao da su prazan zrak udaram o zidove i gladno grebem slojeve žbuke kao celofan sa darova vjerujući posve naivno poput nedovršenog djeteta da se u zidinama zabludjelog srca zaista nalazi ono vrijeme sreće zatočeno samo nekim nezgodnim trenutkom među kazaljkama kao prašina na polici uspomena kojoj treba još samo malo vjetra da osvoji svemire i nebesa, i možda sutra, možda neki drugi dan, čekam, zaustavljena između stvarnosti i ovdje sada kao mjesečar u vlastitoj sobi bez mjeseca lebdim kao horizont u zalasku sunca slušam kako mi se sa zgužvanih postera smiju lica djece jednog drugog svijeta, tvojim riječima, tvojim dodirima, tvojim očima, odjekuju kroz ovu noć providnog polusna, i još topla od sigurnosti sanjaju otvorenim očima kao kaleidoskopima hvataju duhove vremena među moje trepavice prije nego ih isprepletem u tisuću velova pred licem samotnog svijeta mostova koji vode nigdje do sutra, čekam možda sutra, možda neki drugi dan |