let u boji naopačke




fizički doživljaj besmisla
osjećaj je
obamrlog ništavila

izvaljena na krevetu kao prevrnuta kornjača promatram na policama prekoputa horizonte bespuća (uglavnom nepročitanih) knjiga, nasumičnost rasporeda kojekakvih (redom prašnjavih) figurica, otiske šizofreničnih prstiju jednog davnog pijanstva raspackane (pjanski temeljito) po vratima bijelih ormara,
iznad je (uvijek isti) strop iznad njega krov iznad njega nebo iznad njega ne vidim

(uvijek)
(nikad)
(ista stvar?)
pa se pitam:
čemu sve?
i što s tim?
tko smo mi?
što nam je činit?
što nam je mislit? što osjećat? što šta? što išta?
što?
zašto?
čemu sve to?
koji je smisao?
za koji ne pitam da li ga ima
- to sa sigurnošću naslućujem -

i onda od silovitosti spoznaje vlastite nesvrhovitosti skoro se gušim ledenim rukama pokušavajući u prsa potopiti razularene vrtloge neporječivosti kao da su samo snovita halucinacija čija će providnost nestati u crvenilu krvavog srca koje ne osjeća dovoljno da bi moglo spasiti stvar kao utopija silovitošću spoznaje vlastite nesvrhovitosti uhvaćeno u nepostojanju bajkovitosti
moje srce je samo ritam mašina,


automatika disanja kao hod po žici

noć je bila duga,
besmisao sveprisutan,
mrak rijedak

dobro jutro

02.11.2007. petak

- Gukni golube (6) - Misli na drvo - #

<< Arhiva >>