Samokontrola... Prekretnica između hoću li, neću li, smijem li i šta ako. Onaj zadnji trenutak prije nego što životinjski isntinkt proradi, prije nego što razbijemo tom kretenu zube. Svaki jedan od njih. Ili prije nego što obrusimo toj kozi što je zaslužila. Ili prije nego što napadnemo nekoga za ama baš ništa. Autoritet. Zadnja preostala granica ze sve koji ipak ne odolijevaju primitivnim željama. Bahato preuzeta odgovornost za ljude koji misle da mogu, da smiju kontrolirati naše akcije. Ako naša grižnja savijest nije dovoljna, što će nam onda to?Možda ja trebam naći način da se ne obazirem na kretene, da obuzdam svoje osječaje kada dođe do svađe, da navućem smiješak kad mi se ne smije. Da živim ko i svi ostali do sad. Ignoracija. Pasivnost. Flegmatićnost. I ono najvažnije, samokontrola. Muzika! Piva! I ljubljenje mi pomaže... Burek! Filmovi! Knjige! Humor! Društvo! Pijevanje! Sviranje! Pisanje! Moja soba! Sutra u chvecarnicu. Dođite svi! Idemo se družiti i prićati o nogomentu i ženama, osim kada prićamo sa ženama pa prićamo o osjećajnim filmovima i kako joj ljepo pada kosa na lice! O da, psihologija rules! Basist je zakon. Sviramo ko ludi. Složio se sa nama kao nedostajaći komadić puzle... |
NAŠLI SMO BASISTU! ne A već U! |
|
Bilo je to početak divnog prijateljstva. Njih dvoje spojili su ruke i zločesto se nasmiješili u znak tajne koje samo oni zaju. Jedino pravilo je bilo da nikome ne kažu. Prvoga dana oboje su se veselili tajni. Drugi dan su poželjeli rugati se ostalima što je oni ne znaju. Treći dan poželjeli su podijeliti tajnu tako da ljudi znaju ZAŠTO im se ovi smiju i ŠTO to oni znaju a oni ne znaju. Četvrti dan su shvatili da sad i oni znaju što oni znaju tako da se više nisu mogli rugati, a što je najgore, nisu više jedini znali što je ta tajna koju su toliko čuvali. Ubrzo su izmislili novu, frišku tajnu, i opet iznova, počeli se rugati onima koji je ne znaju. Krug se nastavio, dok napokon ljudi nisu shvatili što njid dvojica rade, pa su posljedičnio počeli izmišljavati SVOJE tajne. Uskoro, njih dvoje došli su u dodir tajni za koje oni ne znaju, i svi su im se poćeli rugati. Iz bijesa, smislili su diaboličan plan koji će sve osramotiti. Smislili su tajne o svim ljudima, i povjerili ju sa svima osim sa o kome se tajna radila, dakle svima su rekli o svakome osim o njima samima. Ono što je sljedilo je da su se svi počeli rugati svima. Izluđeni, ljudi su se počeli buniti, i čak tući. Kada su bunitelji došli i do spomenutih dvoje, iz straha rekli su im «šalili smo se, zar se ne znate šaliti na svoj račun?». Bunitelji su se ražalostili činjenicom da se ne mogu šaliti na svoj račun, i prestali su se buniti na spomenutih dvoje. Sada su svi vidjeli kako se mogu brzo izvući, spomenuvši da se oni koji se bune ne znaju šaliti na svoj račun. Ubrzo, svi su radili sve, vrijeđali sve, zezali sve, i imali si idealnu izliku. Tako su se tajne klele, ruganja opredjelala, vrijeđanja nastavljala, i tuče strahovale, dok se najedamput nisu počeli šaliti i na račun spomenutih dvoje. Njih dvoje bili su toliko ljuti da sa smislili novi diaboličnan plan. Rekli su svima koji su im spomenuli da se ne znaju šaliti na svoj račun da njih baš briga što ljudi misle o njima, i postali su face. Zatim su svi ponavljali za njima da ih baš briga što ljudi misle o njima, i svi postali face. Sve je bilo super za njih dvoje dok nisu shvatlili, njihove tajne više nisu imale smisla, jer nikog nije bilo briga za što ljudi misle. I tako su njih dvoje izgubili svoju moć svojim vlastitim maslom. Zatim su se sjetili tračeva, i bio je to početak divnog prijateljstva... |
|
Zadnja dva dan prošao sam sam, i tako sam usamljen da pijem pivu sam i gledam dvd-e sam, i sanjam o društvu. Soba mi je u neredu i vani pada kiša, zidovi odjekuju tišinu. Oko mene spava zvuk i lomi se sa okretima moga kompjutera. Sati idu brzo i ne znam dali je to loše ili dobro. Dvije noći proveo sam sam u svojoj sobi. Dva dana pišem i ljenćarim. Znate kad pada snijeg mi ćujemo svaku pahuljicu, i makar zvući kao tišina i znamo da su tu. Jer tišina nije suprotno od buke, samo nedostatak zvuka. Svaki gutljaj moje pive me navede na želju da pijem sa nekim drugim, u pubu sa dobrim prijateljima. Pitam se što rade i zašto mi se ne javljaju. Sat se pomaknuo danas. Po mnogi put u životu, osjećam se potpuno samo. Nakon buke grada i ljudi u njemu, ova tišina me polako usvaja. Nakon brzih minuta i sporih tramvaja, nakon pijanstva i izlazaka, nakon ozbiljnosti i obaveza, ova dva dana ćine se...kao da sam potpuno sam. Oko mene nema nikoga. Vani tu i tamo vidim nekoga da prođe, ali više mi se ćine kao sjene nego kao ljudi. Sjene njihovih sjena opet prate korak po korak...Nemogu pobijeći. Imam poster na ormaru koji kaže «nemreš pobjeć od nedelje... Ali posljednja dva dana ćine se kao nedelje... Zamišljam crnilo iza mojih zidova. Sve je, sve je samo. Sve je samo crno bijela kopija ovih crno bijelog svijeta, ovih crno bijelih rijeći, koje nemogu izreći... |
|
Muzika ovisi o kako se mi osjećamo. Ponekad se osjećamo povrjeđeno, ponekad tužno, ponekad poput, citat, « djeteta kad se boji mora, samo stoji u plićaku, mokrih nogu», a ponekad zaljubljeni i sretni više nego ikada. Pričaju o osječajima koji se, posljedićno, znaju slagati sa našim vlastitim. Ali dali te pjesme zbilja dolaze do nas? Ili mi tražimo odgovore u njima? don't think twice, it's all right. Toliko poruka, toliko ideja, toliko suosjećanja za sve te pjesme sa svim tim riječima... Pjesme su tu da nas direktiraju na puteve koje želimo tj. pomažu da shvatimo smjerove kojima smo krenuli, samo je pitanje dali će nam te zbilja pomoći, ili ćemo plutati po neitraženom moru, čitajući poeziju na jeziku kojeg nismo nikad znali... Ipružimo ruke daleko ispred sebe, osjetimo hladni povjetarac na njima, nasmješimo svoja lica i upijamo ideje, zamisli, i sanjamo... Toliko moći postoji na praznom, bijelom papiru. Toliko mogučnosti. Toliko kontradikcija. Taj papir je toliko siguran u sebe... Taj papir ima najveće moguće samopoštovanje. Taj papir piše naše živote kao da je to...ništa... samo crtice... Igramo se sa moćima koje ne razumijemo, međutim, ja u taj papir imam pouzdanje, so write away... |
Noć koja se nikad nije dogodila. Ovo je glavobolja. Prazni kutak uma koji te podsjeća da si pio malo previše. Cvjecharnica koja se nikad nije dogodila. Under the bridge... Zašto under the bridge? Martina... Joj ne... Anonimni pozivi na mobitel... Closer mi se mota po sjećanjima, koji vrag Closer? Closer i krila njezine duše. Grejp je bio tamo, plava cura koja mi je rekla da sam bezobrazan. Celesti sam nešto rekao, znam da jesam, mada nemam blage veze što i zašto sam bio na podu dok jesam. Navodno je bio darijus, kaže drito, no nisam ga registrirao, mada to nije niš čudno pošto nisam registrirao ni živu dušu.Znam da sam pjevao, znam da nisam bil dobar, znam da sam popio žuju na nećiji račun i poljubio konobaricu, mada bi se trebao zahvaliti kome god je ta piva izašla iz đepa, dakle fala ti ti anonimni čovjeće koji mi pivu plaća kad više nebi smijo popit ni jednu. He he, poljubi sam konobaricu... Dogovor koji se nikad nije dogodio. Roštilj? Kakav roštilj? Došao sam sa zamisli dogovorit roštilj, otišao sam dogovorivši da mi se mamurluk javi ujutro. Celeste. Dali je to uopće bila ona? Ljepi zubi, kratka kosa... Joj, dritoa sam upoznao! Kada se pojavi sljedeći petak, ja primit pivu u ruke neću! Pojavio sam se u kinu i gledao Saw, neki horor o ljudima koji loše glume, ili tak nekak... Stvorio sam se doma... Stvorio sam se u krevetu...Stvorio sam se u kupaonici, stvorila se glavobolja... Zbilja glupi naćina da provedeš noć, pogotovo kad možeš biti u društvu blogera, nadam se ljudi, da mi opraštate za ovo. Zbilja. A sad mi objasnite što se dogodilo i kako, jer me jako jako zanima! |
ovako, pošto se mnogo ljudi odazvalo "roštilj" scenariju, odlučio sam odvesti ideju na viši nivo. Sutra je petak, i dolazte u chvacarnicu da se dogovorimo kako kada i kad i gdje i koje meso i koja piva i ko nosi kaj i sredit financije, pa ako smo ziblja svi za, blogeri smo, dogovorit ćemo se!  U međuvremenu, javile su se komfuzije oko koje izjave da neću više na blogerske mitinge, međutim shvatih pri druženju sa par blogera van tih mitinga, da sam bubnuo glupost (-: Daklem vidimo se sutra u chvecarnici |
|
Sjeo na bicikl i vozio se. Vozio se dok me mišići nisu mrzili i psovali. Vrtio sa muzikom u ušima dok me nege nisu molile. Okretao dok su auti prolazili i prolazili. Gurao dok semafori nisu nestajali i postajali. Vukao dok su mi baterije rikavale. Znojio se dok...napokon...nisam...stao... I ovdje nema nikoga. Ali eto, dan je sunce, pa ćemo moj bicikl i ja otići na pivu. Mislim, ja ću na pivu, on će gledat. Pala mi je ideja za blogerska druženja. Mislio sam da se nađemo na jarunu ili na nekom parku i napravimo roštilj. Skupimo meso i pivu, mi na suncu, pržimo, prićamo, jedemo, pijuckamo, whatever, mislim da je to jako slatka ideja jerbo nas sve već zamišljam na nekoj livadi sa gitarom i muzikom i pivom! Nadam se da nitko nije vegetarijanac? Tak da ako je netko zainteresiran ostavite komenarćek, pa ak nas je dovoljni broj za onda hajdemo?! Tko za?! p.s. ako jeste dajte proširite ideju, svejedno mi je kad i kako ali mi se sviđa ideja  |
|
Ako postoji razlog za sve, kao što nam knjige i filmovi govore, onda ni taj razlog sam ne zna zašto stvari jesu kakve jesu. Postoje sitnice, manje stavri od onih velikih na koje smo navikli, koje drže sve na okupu. Male riječi, male radnje, kao smajliji na kraju poruke ili posta. Recimo da jedna identićna situacija može izgledati drukčije za svaki novi pogled. Recimo da jedna obićan hod do pekarne može biti najromantićnija stvar u posljednji par mjeseci. Samo je potreban background. Dobra pijesma, dobar filing. Ili nešto što te kopka iza uha. Recimo da mokra ulica može izgledati kao najjasnija slika ikad viđena. Ili recimo da svaka minuta može biti svaka minuta krivo potrošena. Znam da su stvari obićno jednostavnije nego što se ćine, ili nisu ni blizu onakve kakve misliš ili nadaš da jesu, međutim sama ideja je dovoljna da legneš u topli krevet na kraju dana i razmišljašo o jednoj jedinoj stvari. I za tu ideju *uzdah*, ja sam sretan i zadovoljan... Poruke na mobitelu. Poruke na icqu. Poruke i glavi. Poruke na post-it papirićima na frižideru. Eto, poruke su jako mala ali jako jaka stvar. Kao onaj moćan osjećaj kada vidimo novu poštu u inboxu, ili novi komentar na blogu, tako i na malom prozorčiću... «******** is typing» Ili blinkajući ekran na dnu... Što piše što piše što piše?!?!?! Mi tipkamo te passworde brzo i šlampavo, popinjemo se na vlatitim prstima, pišemo username, klikćemo mišom i psujemo internet što nije brži. Mi se spajamo na net, otvarmo browsere, tipkamo ime bloga dan za danom, sat za sat. Mi spavamo sa isćekivanjem za sutra. Samo da vidimo tko nam je pisao i šta. Ja se nikad nisam sjećao ljepše požude... Eto dakle, ja sam sretan. I sretan sam sve zbog tog blinkajućeg prozorčića i riječima na njemu. How ironic... Dakle, ako postoji razlog za sve, ni taj razlog sam ne zna zašto stvari jesu kakve jesu. Postoje sitnice, kao gore navedeno, koje drže stvari na okupu. Kao smajli na kraju poruke ili posta...  Ova dva mala pincleka možda izgledaju nepoznato, međutim ja znam tko su, barem tako vizualiziram... (-: Recimo da ću sad napravit crni ćaj sa mlijekom i pijuckat ga gledajući u zid i smješkati se... |
Jućer je bio jedan od naj spontanijih, naj poučnijih, naj zabavnijih dana u prosljednjih par mijeseci. Netko bi bio tako brzoplet da zakljući da je to zbog cvhecharnice. Jednim dijelom i je, međutim ono što me dovelo do chvecharnice bilo je puno lijepše. Imao sam divan dan! Od posla, do kseta i najdražih mi ksetovaca, do ležanja na suncu kod tomislavca, do sviranja bubnjeva, do posijeta bivšoj (vrlo otkrivajući događaj), do chvecharnice!Pa do trga i natrag zbog četri pive... Ja i beli smo se izgubili u neistraženim ulicama našeg grada, no stigli ipak do dubravkinog puta gdje sam, napokon, sjeo i pijuckao i gledao u zvijezde, untill... Film – nisam stigao mnogo razgovarat sa njim, no saznah da su mu najbolji filmovi 1. zaboravio 2. star wars 3. zaboravio Freethinker – ne previše prićao ili gledao no ajd, mala slatka. Celeste – ma žal mi je kaj nisam prozoborio više od par rijeći sa njom, i uz to popljuvao joj blog sa jednom rećenicom, ja kreten, sorry celeste... No u mraku se vidi samo obris, i mislim da bi na svijetlu vidio mnogo mnogo više, i kao uvijek prije, ništa nije mutno kroz što se može vidjeti. Eugen – što reći? Brat mi je! Uvijek sam htjeo imati brata! Uz to opićenjak i zanimljiv i jako inteligentan, ali to je dobio od mene... Unspeakable – (-: Ovo je bio zadnji put da se idem nalazit sa blogerima u sljedećih par mijeseci. Recimo da ne želim uništiti iluziju anonimnosti i pogleda u njihove oći preko bloga. No drago mi je što sam vas sve upoznao. Slušam Joni Mitchel, both sides now, i shvaćam da je to jedna od najdeprisivnijih pijesama ikad, i dođe mi da cmizdrim kad kaže I’ve looked at love from both sides now From give and take, and still somehow It’s love’s illusions I recall I really don’t know love at all I eto, muzika me opet vodi… |
|
danas navečer dolazim još jednom u chvacharnicu da vas sve ponovoi upoznam, nadam se da dođete u što većem broju i da svi budete pijevali, osim carice koja nesimije jerbo bu pobjedila (zadnji put je!!!), shala, sam ti pevaj, no svi ostali joj se pridružite danas u 8 9 10 kad got pa se vidjamo. |
  Vani je sunce obasjalo naše glave i imam osjećaj, kako se vrijeme mijenja, da se mijenjam sa svakom pijesmom koju čujem, sa svakim cdom kojeg stavim u player, sa svakim versom i svakim korusom i svakim briđom i svakom riječju u njima. Sa svakom notom, sa svakom melodijom, svakim rifom, i svakim udarcem bubnja ja hodam u ritmu i muzika me vodi kroz ovo sve. Nema pitanja, nema odgovora, nema problema, nema cvenog i zelenog, nema hoću li neću li, nema nekih nejasnih sitnica koje nas dan za godinom zbunjuju. Ima samo glas, samo tonovi, samo mi sa muzikom. Ja širim ruke i putujem, i nedam vanjskom svijetu da me gnjavi danas! |
|
Volio bi kada se ljudi nebi mjenjali. Da su svi naši prijatelji isti kao i kad smo ih pri upoznavanju proglasili dobrim ljudima u svojim glavama. No, postoje ljudi koji, bez obzira na naše mišljenje o njima, promjene svoju kožu barem tri puta godišnje. Sa druge strane, kada bi svi oko nas ostali kakvi su bili, nebi bilo učenja, nebi bilo napredovanja, nebi bilo...u najveću ruku (hi hi), psihičke ljubavi! Bile bi to identični razgovori, jednake preprike, nikakva iznenađenja... No postavih pitanje sebi, dali bi rađe dao ljudima mogućnost promjene na bolje kada bi onda i omogućio da se promjene na gore? Ili bi da svi ostanu isti kao i prije, dobri i ugodni? Na taj način nitko od nas nebi bio povrjeđen... Moramo riskirati, kažu... Ali što ako nas to razočara? E pa da se ko bebe nismo igrali sa štednjakom nebi znali da to fakat peče... Ali da bi mi sami napredovali, trebamo pogreške, trebamo svađe, trebamo pomirenja i trebamo onaj jedinstveni filing, da smo mi još zeleni i friški i da nas čeka još mnogo... |
|
Mislim da, ma dobro znam, da svaki dan prolazi ponosan. Ponosan na sebe i na sve svoja dijela, makar dobra makar loša. Jer svaki novi dan živi od 0 do 24, i svaki događaj i svaka stvar u njemu je čisto njegovo, i ničije nego njegovo, maslo. Kako dan razmišlja? What shall I do today, i wonder?! Svaki dan nosi nove zgode svakome od nas. Da li je sunčano, kišno, sivo, snjegovito, ljetno, proljetno, postzimsko, pa onda, da li je vruće, hladno, taman, pa da li je visok tlak, niski tlak, pa onda na ozbiljnije stavri tipa događaji, iznenađenja, elementarne nepogode, i onda svaki jedan od nas visi na njezinim (jer bi rađe da je dan žena) uzicama... Samo kada uzmemo sve te faktore u obzir, možemo dokučiti dali je dan bio lijepili ružan! U istini, dan nije toliko drukčiji od nas samih. Boreći se u to malo vremena koje ima. Pokušavajući postići nešto veće... Ili jednostavno zaboraviti na vrijeme kao granicu, i urlati na sav glas, i napraviti što više moguće bez obzira na posljedice, jer kada dođe taj 23. sat, možemo sve u zrak i promatrati što smo napravili... Ili su dani kao vozači tramvaja? Dolaze na vrijeme i voze nas okolo naokolo? I onda kada im vrijem završi, pozdrave se i rukuju sa sljedećim vozačem koji sljedeći nastupa u ovoj ogromnoj predstavi u kojoj svi imamo glavne uloge? Ali bezobzira na lijepotu ili ružnoću, dali je dan na kraju sebe sretan? Mislite li da kada završi još stoji u pozadini sa aktovkom u ruci i gleda nas sa velikim tužnim oćima tražeći nekoga, bilokoga, i da se okrene i pozdravi ga, zahvali mu se? Jer ovaj svijet ide dalje, i vrijeme ide i ide i ide ide i ide i dali itko ima vremena stati i okrenuti na sekundu, i pozdraviti dan iza sebe? I onda kada se to ne dogodi, on se tužan sa glavom dolje okreće i odlazi, sa još jednim malim žalosnim pogledom na ono što je ostavio iza sebe? Sve što ostaje od toga dana jest tinta na kalendaru, a toliko je već dana prošlo da ga najverojatnije nitko neće pozdraviti, osim naravno, onih koji su došli na ovaj svijet na njemu. Čak ni onda nitko neće biti zahvalan. Dani prolaze, i njemu slični su već odavno prošli isti put kao i on, i što je on onda? I da li je zahvalan? Ne...dani nisu ko mi... Dan kada završi pogleda iza sebe i divi se, jer se tijekom njega dogodilo toliko divnih stvari svugdje na svijetu, novi životi, nova iskustva, novi listovi u dnevncima, milion novih ljubavi, i naravno, postoje i loše stvari, ali na kraju krajeva, dali dan želi da ga se pamti po lošim stvarima? U najmanju ruku, dao nam je priliku, svima nama, i sve što smo napravili je na našim ramenima, a on nas je samo potapšao po njima... Jedva čekam dan, kada ću vidjeti dan iza sebe... Hvala vam... |
|
First things first sve slike koje sam ubacio su misteriozno nestale, što ćini ovaj blog praznim, no uskoro ću vratiti slikice na nekom novom serveru pa bute opet mogli gledati male bijele pincleke kak skaču na Mental... drugo... bio sam na cvjecharnici jućer i bilo je  i jako sam se dobro proveo... Velike isprike svima pošto alkohol neda do sjećanja koji su svi blogeri bili, no onih kojih se sjećam su d.s.o - jako nasmješena djevojka, very very nice biti u društvu sa njom til - dobar prijatelj... polizao mi je facu... djuk17 - spaljeni lik! dvije slatke blogerice, closer i još jedna sa puno kompliciranijim imenom, no obje vrlo vlro slatke sadistico - prvi veteran forum/bloga kojeg sam upoznao, jako zanimljiva osoba puno starija nego što izgleda (jebiga rekao sam ti kolko bi ti dao  )stetocina - visok i lud! analna carica - najslađe biće u prostoriji sa hipnotizirajućim oćima  joj...jako mi je bed ljudi, dali ste mi pois blogova i svima ću vam ostavit komentari velike isprike... jako se veselim sljedećem petku... fala ljudi na ljepom društvu - |
|
Zadivljen ovim novim fenomenom, odlućio sam vidjeti što svijet ima reći na hodajuće reklame i zašto tj, kako... Shvatio sam da će ovaj post biti van pogleda samo na hodajuće reklame, već i na razno razne... Moj prvi link ovdje, nosi naslov "Homeless people as walking ads" i opisuje kako su opatice, kako bi pomogle bezkućnicima, istima dali jakne sa logoima kompanije sladoleda. Nebi rekao ni rijeć da se ne radi o CRKVI! Ili možda i bi, no etički gledano, dali je tvorba tužnih ljudi u slabo plaćene hodajuće reklame dobra stvar? To nije kraj takvih ideja, naravno. Vjerujem da se sjećate određenih ljudi koji su hodali po trgu sa reklamama na torsoima i leđima? Ok, to su bili poslovi! Poslovi koji u radnom opisu uključuju hodanje po centru sa reklamom za određene novce...  No kuće nisu stale na tome, već su podržale takav vrst promoviranja sa novim tehnologijama!  To nije bilo sve, oćito, jer ono što je sljedilo... Na ovom sajtu javljaju: Cunning Stunts is paying students US$6.85 an hour, so long as they are out and about for at least three hours each day. Ovdje već vidimo koliko je to privuklo ljude na tu novu atrakciju, brze zarade... Kaže: We (2 males) will put your AD on our bald head for a month. advertising done shiny!!! put an ad or logo. highest bid winns. we will even go on speakers corner on T.V to advert. No, to je već postalo zabrinjavajuće, pošto: One-third of the rural students in New Hampshire and Vermont wear clothing or carry items promoting cigarettes! Pitanje vremena kada će se reklame za cigarete stavljati na glave, a što će onda Božo?! I onda naći ljude za hodajuće reklame nije teško, jer se love oćito ima, pošto: The tobacco industry spends more than $12.4 billion per year - over $34.1 million a day - marketing its deadly products Ili nedaj bože reklamirati abortus! Ads for drugs covered 15 of the first 66 pages of a recent mainstream women's magazine. In 1999 alone, the pharmaceutical industry spent $1.8 billion on consumer ads, and estimates for the year 2000 put the figure over $2.5 billion. Sječate se kada su u 80' u kinima stavili jedan jedini frejm sa logom Coca Cole? Taj frejm je sve navukao da "žele" popit kolu nakon ćegasu naravno sljedile tužbe! Ali dali je to sprijećilo ne etične metode? "Advertising is legalised lying" - H G Wells kada sam vidio sve te metode varanja, odustao sam u potražnji, no svejedno mi se gadi...no jebiga... Blog.hr - Najveći hrvatski blog alat  |
Svijet kakvoka ga mi znamo se dijeli na dva dijela. Na realan i na onaj sakriveni, uguran izmešu redaka naših zamisl. Muškarci se slabo peru, nebo je plavo, žene su sklone tračanju, voda je mokra, sve to vijori poput povjetarca niz naše uši. No one prave rijeći, prave zamisli, pravi snovi, u biti snuju sa nam u našem svijetu, našim glavama, i ono najvažnije, kroz naše oći. Ovih dana sam vidio neke od, po mojem mišljenju, najljepših stvari koje sam mogao očekivati. Vidio sam pusti trg u snjegu. Vidio sam nasmijane ljude. Vidio sam prvu zvijezdu na Zagrebačkom nebu nakon mnogo vremena.Vidio sam siluetu na savi, samog. Plovio je kanuom niz struje. Sve ono njega bio je mir, i sve što je on imao bilo je veslo u njegovim rukama, i sve što je on znao bilo je veslati, ploviti, njihati se. Iza njega, crveno, žarko sunce spuštalo se u sivu rijeku, a pred njim obasjali su mostovi i vlakovi, i njegov put. Takva vrst mira i samoće je nešto što ja mogu samo sanjati, jer smo samo slobodni u našim snovima, dok budilica ne zazvoni. Ponadao sam se, u tom trenu, ništa više nego da ću jednoga dana tako i ja ploviti niz savu, i čuti ništa više već pokrete vode i daleki šum civilizacije. Sanjati samoću zbilja označuje moje misli. U svijetu gdje je sve moguće, ja sam zaželio samo nećiju ruku kroz moju kosu. Saznao sam da je ta ruka znak mojih sakrivenih emocija. Više nisam mogao lupati oko grma, kako kažu. Gdje sam se god okrenuo, vidio se putokaz mojih osječaja. U oćima vidio sam smijeh. U zagrljajima osjetio toplinu. Kroz tramvaje gledao sam ljepe ljude. Divne ljude. U svakoj osobi vidio sam jutro. I sada, uz znakove direkcije, vidim kamo to vodi... Želim se zaljubiti... Želim to već dugo, makar ne znam dali je ljubav za ljubav prava ljubav, ili samo iluzija tog toplog zagrljaja kojeg toliko želim. I mislim da, usporkos mojih uvjerenja, nisam usamljen ili sam, već samo želim biti dio svijeta kakvog ga u zadnje vrijeme vidim. Ponekad se pronađem u smijehu i suzama, iz ćistog mira. Neke male stvari mi toliko pokazuju. Dobri prijatelji. Jao, ja bi jednog dobrog prijatelja. Ma previše tražim, želim jedam dugaćak, ambiciozan razgovor pun višesmjernog razumjevanja i sa sretnim završetkom. Ponekd sjesti i pričati može promjeniti svijet. Pitam se dali promjena svijeta zbilja mjenja svijet, ili smo mi samo dio nećije dobre praktićne šale. Muzika. Kao več po milionti put, muzika me obastranila. To je jedan med! Med u kojeg padneš i obavije te, slatki i topli, ljepljivi i zlatan. Smijeh... Jedna od mojih izreka glasi «Najbolja stvar kod pesimizma je to što na kraju znaš da si bio u pravu», i nadam se da se varam. Ali ništa nije mutno kroz što se može vidjeti... To je moj sakriveni svijet... A realan? Ajmo si stetovirati «pik vrbovec» na pimpeke... Nadam se da se te ljudske reklame ne budu promovirale u buduće, strah me pomisliti na... Ljudi jebote, vidiš li reklamu na glavi možeš ih brže prosuditi, naravno, ovisno o proizvodu. Damn eBay! Tamo se ideja prvi put stvorila kada je neki lik prodavao svoje ćelo, pa trudnica svoj trbuh. Kaj nije dovoljno ako imamo reklame svugdje oko sebe? Joj, za vrijeme foršpana, na ulici, u tramvajima, u busevima, u novinama, na televiziji, u kafićima, u kinima, i sad na glavama? Joj, kud ovaj svijet vodi? Ajmo si stetovirati «pik vrbovec» na pimpeke... Tolko od mene... |
Noćas se desila divna stvar. Snijeg je popadao po zagrebačkim ulicama i sakrio boje ispod svoga bjelog plašta. Najedamput, trg je bio prazan, i sve što se vidlo je poviše ljudi ispod obrane kioska i krovova, i milion malih pahuljica koje su padale na moja ramena.Uskoro, moji prijatelji skupa samnom smo trčali po trgu urlajući. Na svakom koraku klizali smo i ostavljali tragove, koji su za nešto manje od par sekundi nestali. Hodali smo, pjevali, i nadali se da će sutrašnje sunce obasjati cestama. Na trg su zatim došli i drugi, i zajedno smo uživali po tom prekrasnom praznom trgu, praznom osim nas i golubova koji su nas bez sumnje gledali kao da smo prokleto poludili. Bio je to događaj koji je svako lice nasmješio. Događaj koji nas je u tom trenu spojio. Nismo više bili šminkeri, partianeri, reperi, granđeri, rokeri, sportaši, narodnjaci, slabi, jaki, zabavni, ružni, lijepi. Bili smo samo mi ljudi, mi djeca, kako se igramo kao da smo još uvijek u osnovnoj, a to nam svima fali. Bili smo samo mi, na pustom trgu, u 22 sata, 3.3.2005. Samo mi, i ban sa svojim konjem koji su se, jebo me pas, smješili sa nama... |
Ovaj grad... Ovaj grad je jako mali. U njemu žive 779 145 ljudi. Oko 20% su umirovljenici, 30% zaposlenih ljudi srednjih godina, 30% madih, a ostalih 20% ostavljam za ravnotežu svega što sam fulao u statistici. Od tih 30% mladih ljudi, grana se na tri vrste po 10% po gdje izlaze i kojeg su tipa. Od tih 10% koji izlaze gdje i vi, vi poznajete samo 3% u poznanstvu, 0,8% kao bliske prijatelje. To znaći da od tih 779 145 ljudi u gradu Zagrebu, svaki od nas zna samo 15 kao prijatelje, malo više u poznanstvu.Šance da ćete preko tih 3% poznanstva upoznati više ljudi su velike, međutim, ostaje na tome da od malo ljudi u gradu, mi znamo još manje. Koje su dakle šance upoznati nekoga, baš onog nekoga, kojia vam ispunjava srce sa veseljem? Ekstremno male... U svemu tome, zašto riskirati? Zašto svaki put kada nam se netko sviđa, ne naletimo tu osobu punom brzinom i snagom, nego hezitiramo i razmišljamo? U malom gradu, u maloj kvadri, vama se sviđa baš taj jedanta jedna, zar nije to divno? I onda razbi glavu o svemu tome kakona koji naćin i sl. s nesigurnošču i nesamopouzadanju. Yes, a snap to find the one person who fills your heart with joy. Postoje dvije vrste ljubavi. Fizička i psihička. Svaki put kada nam se netko svidi na prvi pogled to je fizička, svaki put kada nam se netko svidi po ponašanju to je psihička. Svaki put kada se zaljubimo u nekog fizički, postoji šanca da ćemo se zaljubiti u istu i psihički, makar nemora biti. No, kada se zaljubimo u nekog na psihički naćin, ta ljubav stvori i fizičku ljubav, i zavolimo osobu u cjelini. Osječam se, zarobljeno. Osuđeno na život bez nade, ili mogućnosti. Znam jako malo ljudi. Mada, malo ljudi sa kojima se volim družiti. Moram se upoznati više ljudi, ili ću biti zaglavljen u ovom viječnoj jami očaja, zauvijek sanjati za tu jednu osobu, za taj 0,1% kojeg ću zavoljeti, za taj jedan postotak sa kojom samo želim sjesti i pričati. Možda sam depresivan danas, no ćini mi se da sam žalostan. Iz svega 10% ljudi moje skupine, samo 5% ide na blog.hr, i samo možda 1,5% ovo ćita. Nije li ironično? To su isti ljudi sa kojima sam ja dnevno u tramvaju. Isti ljudi koji koji sjede u istom kafiću kao i ja. To su jedini ljudi koji znaju kako se osjećam, makar im nikad to neću prićati preko kave ili pive ili koncerta. Koji od tih 779 145 ljudi će ćitati ovaj post? I koje ću ja upoznati kasnije u životu? Koji od tih 779 145 ljudi, ti pojedinci među gužvom, će ćiniti mojih 3%? Nikad ne znaš...možda čak i ti? Ali pomisao da takvi pojedinci u gužvi postoje mi samo daju želju da ih pronađem... jer svi smo mi pojedinci u gužvi... Nice to meet you |
| < | ožujak, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
