Svijet kakvoka ga mi znamo se dijeli na dva dijela. Na realan i na onaj sakriveni, uguran izmešu redaka naših zamisl. Muškarci se slabo peru, nebo je plavo, žene su sklone tračanju, voda je mokra, sve to vijori poput povjetarca niz naše uši. No one prave rijeći, prave zamisli, pravi snovi, u biti snuju sa nam u našem svijetu, našim glavama, i ono najvažnije, kroz naše oći. Ovih dana sam vidio neke od, po mojem mišljenju, najljepših stvari koje sam mogao očekivati. Vidio sam pusti trg u snjegu. Vidio sam nasmijane ljude. Vidio sam prvu zvijezdu na Zagrebačkom nebu nakon mnogo vremena.
Vidio sam siluetu na savi, samog. Plovio je kanuom niz struje. Sve ono njega bio je mir, i sve što je on imao bilo je veslo u njegovim rukama, i sve što je on znao bilo je veslati, ploviti, njihati se. Iza njega, crveno, žarko sunce spuštalo se u sivu rijeku, a pred njim obasjali su mostovi i vlakovi, i njegov put. Takva vrst mira i samoće je nešto što ja mogu samo sanjati, jer smo samo slobodni u našim snovima, dok budilica ne zazvoni. Ponadao sam se, u tom trenu, ništa više nego da ću jednoga dana tako i ja ploviti niz savu, i čuti ništa više već pokrete vode i daleki šum civilizacije.
Sanjati samoću zbilja označuje moje misli. U svijetu gdje je sve moguće, ja sam zaželio samo nećiju ruku kroz moju kosu. Saznao sam da je ta ruka znak mojih sakrivenih emocija. Više nisam mogao lupati oko grma, kako kažu. Gdje sam se god okrenuo, vidio se putokaz mojih osječaja. U oćima vidio sam smijeh. U zagrljajima osjetio toplinu. Kroz tramvaje gledao sam ljepe ljude. Divne ljude. U svakoj osobi vidio sam jutro. I sada, uz znakove direkcije, vidim kamo to vodi... Želim se zaljubiti...
Želim to već dugo, makar ne znam dali je ljubav za ljubav prava ljubav, ili samo iluzija tog toplog zagrljaja kojeg toliko želim. I mislim da, usporkos mojih uvjerenja, nisam usamljen ili sam, već samo želim biti dio svijeta kakvog ga u zadnje vrijeme vidim. Ponekad se pronađem u smijehu i suzama, iz ćistog mira. Neke male stvari mi toliko pokazuju. Dobri prijatelji. Jao, ja bi jednog dobrog prijatelja. Ma previše tražim, želim jedam dugaćak, ambiciozan razgovor pun višesmjernog razumjevanja i sa sretnim završetkom. Ponekd sjesti i pričati može promjeniti svijet. Pitam se dali promjena svijeta zbilja mjenja svijet, ili smo mi samo dio nećije dobre praktićne šale.
Muzika. Kao več po milionti put, muzika me obastranila. To je jedan med! Med u kojeg padneš i obavije te, slatki i topli, ljepljivi i zlatan. Smijeh...
Jedna od mojih izreka glasi «Najbolja stvar kod pesimizma je to što na kraju znaš da si bio u pravu», i nadam se da se varam. Ali ništa nije mutno kroz što se može vidjeti...
To je moj sakriveni svijet...
A realan?
Ajmo si stetovirati «pik vrbovec» na pimpeke...
Nadam se da se te ljudske reklame ne budu promovirale u buduće, strah me pomisliti na... Ljudi jebote, vidiš li reklamu na glavi možeš ih brže prosuditi, naravno, ovisno o proizvodu.
Damn eBay! Tamo se ideja prvi put stvorila kada je neki lik prodavao svoje ćelo, pa trudnica svoj trbuh. Kaj nije dovoljno ako imamo reklame svugdje oko sebe? Joj, za vrijeme foršpana, na ulici, u tramvajima, u busevima, u novinama, na televiziji, u kafićima, u kinima, i sad na glavama? Joj, kud ovaj svijet vodi?
Ajmo si stetovirati «pik vrbovec» na pimpeke...
Tolko od mene...
Post je objavljen 08.03.2005. u 21:48 sati.