Mislim da, ma dobro znam, da svaki dan prolazi ponosan. Ponosan na sebe i na sve svoja dijela, makar dobra makar loša. Jer svaki novi dan živi od 0 do 24, i svaki događaj i svaka stvar u njemu je čisto njegovo, i ničije nego njegovo, maslo. Kako dan razmišlja?
What shall I do today, i wonder?!
Svaki dan nosi nove zgode svakome od nas. Da li je sunčano, kišno, sivo, snjegovito, ljetno, proljetno, postzimsko, pa onda, da li je vruće, hladno, taman, pa da li je visok tlak, niski tlak, pa onda na ozbiljnije stavri tipa događaji, iznenađenja, elementarne nepogode, i onda svaki jedan od nas visi na njezinim (jer bi rađe da je dan žena) uzicama...
Samo kada uzmemo sve te faktore u obzir, možemo dokučiti dali je dan bio lijepili ružan!
U istini, dan nije toliko drukčiji od nas samih. Boreći se u to malo vremena koje ima. Pokušavajući postići nešto veće... Ili jednostavno zaboraviti na vrijeme kao granicu, i urlati na sav glas, i napraviti što više moguće bez obzira na posljedice, jer kada dođe taj 23. sat, možemo sve u zrak i promatrati što smo napravili...
Ili su dani kao vozači tramvaja? Dolaze na vrijeme i voze nas okolo naokolo? I onda kada im vrijem završi, pozdrave se i rukuju sa sljedećim vozačem koji sljedeći nastupa u ovoj ogromnoj predstavi u kojoj svi imamo glavne uloge?
Ali bezobzira na lijepotu ili ružnoću, dali je dan na kraju sebe sretan? Mislite li da kada završi još stoji u pozadini sa aktovkom u ruci i gleda nas sa velikim tužnim oćima tražeći nekoga, bilokoga, i da se okrene i pozdravi ga, zahvali mu se? Jer ovaj svijet ide dalje, i vrijeme ide i ide i ide ide i ide i dali itko ima vremena stati i okrenuti na sekundu, i pozdraviti dan iza sebe? I onda kada se to ne dogodi, on se tužan sa glavom dolje okreće i odlazi, sa još jednim malim žalosnim pogledom na ono što je ostavio iza sebe?
Sve što ostaje od toga dana jest tinta na kalendaru, a toliko je već dana prošlo da ga najverojatnije nitko neće pozdraviti, osim naravno, onih koji su došli na ovaj svijet na njemu. Čak ni onda nitko neće biti zahvalan.
Dani prolaze, i njemu slični su već odavno prošli isti put kao i on, i što je on onda? I da li je zahvalan? Ne...dani nisu ko mi... Dan kada završi pogleda iza sebe i divi se, jer se tijekom njega dogodilo toliko divnih stvari svugdje na svijetu, novi životi, nova iskustva, novi listovi u dnevncima, milion novih ljubavi, i naravno, postoje i loše stvari, ali na kraju krajeva, dali dan želi da ga se pamti po lošim stvarima? U najmanju ruku, dao nam je priliku, svima nama, i sve što smo napravili je na našim ramenima, a on nas je samo potapšao po njima...
Jedva čekam dan, kada ću vidjeti dan iza sebe... Hvala vam...
Post je objavljen 13.03.2005. u 21:12 sati.