Ovaj grad... Ovaj grad je jako mali. U njemu žive 779 145 ljudi. Oko 20% su umirovljenici, 30% zaposlenih ljudi srednjih godina, 30% madih, a ostalih 20% ostavljam za ravnotežu svega što sam fulao u statistici. Od tih 30% mladih ljudi, grana se na tri vrste po 10% po gdje izlaze i kojeg su tipa. Od tih 10% koji izlaze gdje i vi, vi poznajete samo 3% u poznanstvu, 0,8% kao bliske prijatelje. To znaći da od tih 779 145 ljudi u gradu Zagrebu, svaki od nas zna samo 15 kao prijatelje, malo više u poznanstvu.
Šance da ćete preko tih 3% poznanstva upoznati više ljudi su velike, međutim, ostaje na tome da od malo ljudi u gradu, mi znamo još manje.
Koje su dakle šance upoznati nekoga, baš onog nekoga, kojia vam ispunjava srce sa veseljem? Ekstremno male...
U svemu tome, zašto riskirati? Zašto svaki put kada nam se netko sviđa, ne naletimo tu osobu punom brzinom i snagom, nego hezitiramo i razmišljamo? U malom gradu, u maloj kvadri, vama se sviđa baš taj jedanta jedna, zar nije to divno? I onda razbi glavu o svemu tome kakona koji naćin i sl. s nesigurnošču i nesamopouzadanju.
Yes, a snap to find the one person who fills your heart with joy.
Postoje dvije vrste ljubavi. Fizička i psihička. Svaki put kada nam se netko svidi na prvi pogled to je fizička, svaki put kada nam se netko svidi po ponašanju to je psihička. Svaki put kada se zaljubimo u nekog fizički, postoji šanca da ćemo se zaljubiti u istu i psihički, makar nemora biti. No, kada se zaljubimo u nekog na psihički naćin, ta ljubav stvori i fizičku ljubav, i zavolimo osobu u cjelini.
Osječam se, zarobljeno. Osuđeno na život bez nade, ili mogućnosti. Znam jako malo ljudi. Mada, malo ljudi sa kojima se volim družiti. Moram se upoznati više ljudi, ili
ću biti zaglavljen u ovom viječnoj jami očaja, zauvijek sanjati za tu jednu osobu, za taj 0,1% kojeg ću zavoljeti, za taj jedan postotak sa kojom samo želim sjesti i pričati.
Možda sam depresivan danas, no ćini mi se da sam žalostan.
Iz svega 10% ljudi moje skupine, samo 5% ide na blog.hr, i samo možda 1,5% ovo ćita. Nije li ironično? To su isti ljudi sa kojima sam ja dnevno u tramvaju. Isti ljudi koji koji sjede u istom kafiću kao i ja. To su jedini ljudi koji znaju kako se osjećam, makar im nikad to neću prićati preko kave ili pive ili koncerta.
Koji od tih 779 145 ljudi će ćitati ovaj post? I koje ću ja upoznati kasnije u životu? Koji od tih 779 145 ljudi, ti pojedinci među gužvom, će ćiniti mojih 3%?
Nikad ne znaš...možda čak i ti? Ali pomisao da takvi pojedinci u gužvi postoje mi samo daju želju da ih pronađem... jer svi smo mi pojedinci u gužvi...
Nice to meet you
Post je objavljen 02.03.2005. u 22:50 sati.