Volio bi kada se ljudi nebi mjenjali. Da su svi naši prijatelji isti kao i kad smo ih pri upoznavanju proglasili dobrim ljudima u svojim glavama.
No, postoje ljudi koji, bez obzira na naše mišljenje o njima, promjene svoju kožu barem tri puta godišnje.
Sa druge strane, kada bi svi oko nas ostali kakvi su bili, nebi bilo učenja, nebi bilo napredovanja, nebi bilo...u najveću ruku (hi hi), psihičke ljubavi! Bile bi to identični razgovori, jednake preprike, nikakva iznenađenja...
No postavih pitanje sebi, dali bi rađe dao ljudima mogućnost promjene na bolje kada bi onda i omogućio da se promjene na gore? Ili bi da svi ostanu isti kao i prije, dobri i ugodni? Na taj način nitko od nas nebi bio povrjeđen...
Moramo riskirati, kažu... Ali što ako nas to razočara? E pa da se ko bebe nismo igrali sa štednjakom nebi znali da to fakat peče...
Ali da bi mi sami napredovali, trebamo pogreške, trebamo svađe, trebamo pomirenja i trebamo onaj jedinstveni filing, da smo mi još zeleni i friški i da nas čeka još mnogo...
Post je objavljen 15.03.2005. u 15:08 sati.