Zadnja dva dan prošao sam sam, i tako sam usamljen da pijem pivu sam i gledam dvd-e sam, i sanjam o društvu. Soba mi je u neredu i vani pada kiša, zidovi odjekuju tišinu. Oko mene spava zvuk i lomi se sa okretima moga kompjutera. Sati idu brzo i ne znam dali je to loše ili dobro. Dvije noći proveo sam sam u svojoj sobi. Dva dana pišem i ljenćarim. Znate kad pada snijeg mi ćujemo svaku pahuljicu, i makar zvući kao tišina i znamo da su tu. Jer tišina nije suprotno od buke, samo nedostatak zvuka. Svaki gutljaj moje pive me navede na želju da pijem sa nekim drugim, u pubu sa dobrim prijateljima. Pitam se što rade i zašto mi se ne javljaju. Sat se pomaknuo danas. Po mnogi put u životu, osjećam se potpuno samo. Nakon buke grada i ljudi u njemu, ova tišina me polako usvaja. Nakon brzih minuta i sporih tramvaja, nakon pijanstva i izlazaka, nakon ozbiljnosti i obaveza, ova dva dana ćine se...kao da sam potpuno sam. Oko mene nema nikoga. Vani tu i tamo vidim nekoga da prođe, ali više mi se ćine kao sjene nego kao ljudi. Sjene njihovih sjena opet prate korak po korak...Nemogu pobijeći. Imam poster na ormaru koji kaže «nemreš pobjeć od nedelje... Ali posljednja dva dana ćine se kao nedelje... Zamišljam crnilo iza mojih zidova. Sve je, sve je samo.
Sve je samo crno bijela kopija ovih crno bijelog svijeta, ovih crno bijelih rijeći, koje nemogu izreći...
Post je objavljen 27.03.2005. u 20:21 sati.