Muzika ovisi o kako se mi osjećamo. Ponekad se osjećamo povrjeđeno, ponekad tužno, ponekad poput, citat, « djeteta kad se boji mora, samo stoji u plićaku, mokrih nogu», a ponekad zaljubljeni i sretni više nego ikada.
Pričaju o osječajima koji se, posljedićno, znaju slagati sa našim vlastitim.
Ali dali te pjesme zbilja dolaze do nas? Ili mi tražimo odgovore u njima?
don't think twice, it's all right.
Toliko poruka, toliko ideja, toliko suosjećanja za sve te pjesme sa svim tim riječima... Pjesme su tu da nas direktiraju na puteve koje želimo tj. pomažu da shvatimo smjerove kojima smo krenuli, samo je pitanje dali će nam te zbilja pomoći, ili ćemo plutati po neitraženom moru, čitajući poeziju na jeziku kojeg nismo nikad znali...
Ipružimo ruke daleko ispred sebe, osjetimo hladni povjetarac na njima, nasmješimo svoja lica i upijamo ideje, zamisli, i sanjamo...
Toliko moći postoji na praznom, bijelom papiru. Toliko mogučnosti. Toliko kontradikcija. Taj papir je toliko siguran u sebe... Taj papir ima najveće moguće samopoštovanje. Taj papir piše naše živote kao da je to...ništa... samo crtice...
Igramo se sa moćima koje ne razumijemo, međutim, ja u taj papir imam pouzdanje, so write away...
Post je objavljen 26.03.2005. u 23:17 sati.