Noćas se desila divna stvar. Snijeg je popadao po zagrebačkim ulicama i sakrio boje ispod svoga bjelog plašta. Najedamput, trg je bio prazan, i sve što se vidlo je poviše ljudi ispod obrane kioska i krovova, i milion malih pahuljica koje su padale na moja ramena.
Uskoro, moji prijatelji skupa samnom smo trčali po trgu urlajući. Na svakom koraku klizali smo i ostavljali tragove, koji su za nešto manje od par sekundi nestali. Hodali smo, pjevali, i nadali se da će sutrašnje sunce obasjati cestama. Na trg su zatim došli i drugi, i zajedno smo uživali po tom prekrasnom praznom trgu, praznom osim nas i golubova koji su nas bez sumnje gledali kao da smo prokleto poludili. Bio je to događaj koji je svako lice nasmješio. Događaj koji nas je u tom trenu spojio. Nismo više bili šminkeri, partianeri, reperi, granđeri, rokeri, sportaši, narodnjaci, slabi, jaki, zabavni, ružni, lijepi.
Bili smo samo mi ljudi, mi djeca, kako se igramo kao da smo još uvijek u osnovnoj, a to nam svima fali. Bili smo samo mi, na pustom trgu, u 22 sata, 3.3.2005. Samo mi, i ban sa svojim konjem koji su se, jebo me pas, smješili sa nama...
Post je objavljen 04.03.2005. u 10:25 sati.