Osobna iskaznica - Ime: Carlo
Ime roditelja: Nedjeljko Fabrio
Prebivalište: Vježbanje života
Julijana Matanović - Knjiga "Tko se boji lika još"
Slijedeći odlomak pročitala sam igrom slučaja jutros nakon buđenja, a dva dana prije Svih svetih (Dana mrtvih). Nakon kraćeg čitanja u krevetu, nakon doručka i prve jutarnje kave čestitala sam mami sms-om rođendan (trenutno je na poslu). Moja mama kao i ja, nikada nije pisala pjesme, pa da predočim neku njenu pjesmu. Napisat ću nešto što ona cijeli život govori i uvijek se toga sjetim u danima krajem listopada.
"Prvo se rodiš (30.10), zatim cijeli život štediš (31.10- Međunarodni dan štednje) i na kraju umreš (Dan mrtvih)." - Ružica P.
"...Međutim, ja ipak želim govoriti o nečemu što me muči od dana kada sam počeo spoznavati svijet. Vježbati život na vlastitom tijelu, vlastitim srcem, točnije. Muka se pojačava pred prvi dan mjeseca novembra, dan kada posjećujemo grobove mrtvih. Brinem se za svoje potomke. Oni lutaju gradovima, državama i traže metalne crne križeve na kojima je već odavno izbrisano ime i prezime predaka. Žao mi je što sam se u mladosti protivio naglom napretku prometnih sredstava. Sad se pitam postoji li uopće vozilo kojim bi se, u danu tužnih sjećanja na one koji su bili i otišli, moglo stići na njihova razasuta počivališta. Iskustvo me poučilo da se nesreća jedne obitelji može najbolje procijeniti zbrajanjem mjesnih groblja na kojima snivaju bližnji. Blago onima koji sve nađu na istom mjestu. I stignu k njima u istom danu. Puno je godina prošlo dok nisam shvatio riječi očeve: - Ne osvrći se nikad. Ako ti tko stane na put, a ti mu se ugni. Zapamti to i bit ćeš sretan! -
Vjerojato nije mislio na putove koji vode nizbrdo od grobova, mirisa svijeća, krizantema i zvona kapelice. Na njima se ne osvće. Svi se spuštaju oprezno, misleći da je pred njima dug i vječan život; po mogućnosti udvoje, i da sve ostalo ionako dolazi samo po sebi.
Vjeruju da se smrt oduvijek događa nekomu drugom i da postoji mogućnost vlastite vječnosti. Naivno, slično riječima moga oca koji je vjerovao u moguću sreću..." - odlomak je prepisan iz knjige Julijane Matanović "Tko se boji lika još"
Počela sam post s mamom, a završit ću s tatom. Upravo sam primila njegov sms:
"Severin, kofi, bog, tata!" Usprkos otvorenju nove autoceste Zagreb - Rijeka, on je odlučio do kraja života voziti se starom cestom. Putuje prema Rijeci da uredi i obiđe grob svoga tate, mog nonića. Ja ću za Dan mrtvih ići samo na Mirogoj.
Nemojte zaboraviti; sutra štedimo da bi imali u subotu čime platiti cijeće i svijeće.
Pusa svima (:-)=8(:::::::) - pozdravlja vas smajlić koji ima leptir mašnu i kaput s dvorednim kopčanjem.
