Vjerujem da ste uživali ovaj vikend u listopadskom suncu. Na Jarunu je bilo prekrasno, podjednako su se veselila djeca, njihovi roditelji, biciklisti, trkači, roleri, šetači, a uživao i jedan ležač sunčajući se gol, kao od majke rođen, na nudističkoj (budističkoj) plaži.
U dječjem, višeosjetilnom parku na južnoj strani Velikog jezera (blizu Savskog nasipa), nalazi se ovaj spomenik psu vodiču za slijepe i slabovidne osobe. Spomenik je prekrasan, rad mlade kiparice Ivane Biočić Mančić. Svatko tko prođe pokraj spomenika barem na trenutak zastane, mnogi ga i podragaju, a naravno, mnogi ga i fotkaju za uspomenu.
Ove nedjelju vidjela sam mnogo pasa koji su kao i ljudi uživali u toploj, sunčanoj nedjelji.
Svi koje sam srela bili su veseli, druželjubivi i blagonakloni, najsimpatičnija bila je trogodišnja Zlatna retriverka Kala koja je počela pozirati čim je čula zvuk ptičice na foto aparatu. Umiljavala se i namještala,a slušala je svog mladog gazdu na svaku komandu.
Dala se podragati i nije se ni u jednom trenutku pobunila. Po ne znam koji put sam se opet uvjerila koliko su psi umiljatiji i nekako povjerljiviji i pristupačniji od mačaka (neka mi ne zamjere mačkoljupci). Večer prije bila sam kod prijateljice koja je ponosna vlasnica dvije mačke koje su mama i kći. Kći se čim dođu gosti zavuče pod krevet gdje ostaje dok gosti ne odu, a mama je izgleda čuvarica i braniteljica njihovog prostora. Mama mačka sjela se na stolac pokraj mene, vrebala me ispod stola iz polumraka dobra dva sata i svako malo me ili ugrizla ili zaparala capom. Jednom čak i do krvi. Osim što se protiv svoje volje nije dala pomaziti, nije se dala ni uslikati.
Na početku višeosjetilnog parka postoji i spomenik mački koja djecu jednako zanima kao i spomenik psu. Sigurna sam da ju ponekad neko dijete i pomazi, a možda ju netko stariji i uslika. Kao stari ljubitelj pasa ja sam ove nedjelje uslikala ovaj spomenik psu vodiču.
