Potaknuta jučerašnjim pozdravom iz Japana, cijeli dan motali su mi se po glavi moji dodiri s Japanom. Nije ih bilo puno, reći ću vam neke kojih sam se sjetila. Kao mala sakupljala sam salvete, kao i većina djevojčica iz kvarta. U našim zbirkama, najcjenjenije bile su one fine, prozirne, japanske salvete. Da li su zaista bile japanske, nikada nisam saznala, ali sjećam se da se za jednu takvu salvetu moglo dobiti desetak običnih.
Prije tridesetak godina, moja baka je bila na službenom putu u Tokyu. Kao suvenir donijela je nekoliko svilenih šlafroka (ogrtača), koji još i sada stoje negdje na dnu ormara. Kod bake sam prvi i jedini puta slijedećih nekoliko godina degustirala sake, japansko nacionalno piće - rižinu rakiju.
Dvoumila sam se između slike trešnjinog cvijeta ili neke lijepe japanke. Neka mi ni voćke, ni djevojke ne zamjere što sam se odlučila za ovu slikicu koju sam si davnih dana spremila u moj folder. Sviđao mi se gospodin na slici (možda ga prepoznajete), sada je potpuno sijed, no to ne znači da mi nije i dalje zgodan.
Za početak dana, odlučila sam prelistati novi broj "Sense", koji još nisam pošteno pregledala. Otvorila sam kraj časopisa, budući da sam početak pročitala, i otkrila šest strana o gradu Kyotu, s podnaslovom - srce i duša Japana.
Kyoto i grad Zagreb su gradovi prijatelji od 1972. godine. Sjećam se velike izložbe o Kyotu u Klovićevim dvorima na Jezuitskom trgu u Zagrebu, prije nešto više od 20 godina.
Kyoto - "Na svakom koraku grad odiše jedinstvenošću - od sačuvane autohtone arhitekture do mirisa i zvukova koji se šire ulicama. Za razliku od Tokyja, koji je u Drugom svjetskom ratu bio razoren tepisima bombi, Kyoto nam još pruža okus starog Japana...
U Kyotu radim ono što ne bih nigdje drugdje. Uljudnost ovoga grada, njegova blagost, budi ono najbolje u meni, vjerojatno u svima." Vjerujem da se i Tomislav sada tako osjeća.
