Evo, skupila sam malo snage da vam napišem par riječi. Nakon ovakve svadbe zaista je potreban odmor. Moj stariji sin veli da ne ide u svatove slijedećih 30 godina, a među prvima je otišao doma. Najizdržljiviji su bili najstariji. Moj tata i moja svekrva su 1938. godište i plesali su do jutra.
Tata se plešući twist spustio do poda u čučanj i onda plešući nazad.
Slike govore više od riječi ali ih još nismo pripremili, nadam se da će se objaviti ova mala koju je uslikala moja sestra. Na njoj neoženjeni muški plešu vlakić, među njima je i moj bratić Boris u zelenkastoj košulji, a između muških je veliki balon napunjen malim balonima.
Kad pukne veliki balon, onaj muški koji uzme mali balon u kojem se nalazi podvezica, taj će se prvi oženiti. Podvezicu je uhvatio prijatelj sestrine prijateljice s kojom je ona išla u jaslice, vrtić i osnovnu školu. S obzirom da hodaju već 11 godina, zaista bi mogli razmisliti o ženidbi.
Ja sam navijala za mog bratića Borisa. Njega jedinog od svoje rodbine nisam prepoznala. Prvo sam pomislila da je mladoženjin brat a zatim da je Borisov tata (moj stric).
Na kraju mi se morao predstaviti. Sjedili smo zajedno za stolom; Boris, njegova draga, moja obitelj, Vedranova mama i njen dragi. Pola stola bili su vegetarijanci, tako su i sjeli, svi moji dečki i Borisova draga. Moj bratić i ja samo smo se pogledavali i smijuljili.
Rijetko smo se viđali u životu i uvijek sam mislila da nemamo ništa zajedničko, ova svadba je to demantirala barem u pogledu ića i pića. Jedini za stolom pili smo alkohol, odnosno vino. Kada je konobar donio dvije zdjele odlične goveđe, svatovske juhe s domaćim rezancima, pojela su se samo dva tanjura, jeli smo samo on i ja. Pri kraju došli su, servirani na pladnjevima odojak i janjetina, vegetarijanci nisu jeli ništa, svekrva je jela janjetinu, a Boris i ja uhvatili smo se odojka.
Konobari su nosili pune pladnjeve odlične hrane natrag u kuhinju. Mladenci su organizirali da se sva nepojedena hrana uzme u kutijama doma, i kada je sve završilo kutija je bilo pun frižider. Ja imam mesa još za dva dana, šteta da Lori i Frida nisu malo bliže. Ali ne bi ni one puno pojele. Većina je meso zamrznula, tako da se neće ništa baciti. Tako vam dragi moji vegetarijanci loše prolaze. Mi mesojedi iz solidarnosti smo im prepustili svoje salate, kolače i zagorske štrukle.
Nakon dva sata spavanja, od 6 do 8, probudila sam se s riječima ove pjesme i zvonila mi je u glavi dva dana - još se nisam ni brijao, život mi je već prijao, kad sam krenuo amidži (stricu), starim putem ka Ilidži... Zdravko Čolić. Na tu staru pjesmu smo vam moj suprug i ja malo i zaplesali a plesali smo i na onu pjesmu od Nine Badrić, ne sjećam se točno riječi, nešto - čuvaj se Nina mangupa... Naravno, tu je bilo i Zabranjeno pušenje - Zenica blues. Moj stariji sin veli da se probudio s nekom, njemu groznom, pjesmom od Magazina.
Mladenci su blistali, osim početnog bečkog valcera plesali su bez prekida, a napravili su i mali performans plešući ples iz Pulp fictiona (Uma Thurman i John Travolta). Bili su za deset, jedino po meni zgodniji i od Ume i od Travolte. Zaključiti ćete i sami kada ih vidite.
Kišica je padala čisto malo kada smo izlazili iz crkve, vjerujem da mlada neće puno plakati.
S obzirom za kakvu se dobričinu udala, zaista mislim da će biti sretni.
