Danas je jedan od onih dana kada mi se ništa neda (valjda se piše zajedno), a i ono što mi se da ne ide mi od ruke. Napisala sam vam odgovore na komentare i iz meni nekog nepoznatog razloga ne mogu ih objaviti. Nadam se da ću tijekom dana ipak uspjeti.
Nad cijelim Zagrebom je ogroman sivo-crni oblak, vjetar uporno puše, Medvednica se i dalje bijeli, a ljudi jure svaki svojim putem. Popodne me čeka zadnji odlazak staroj doktorici, a u četvrtak Vinogradska bolnica.
Jučer sam se izvukla iz ježeve kućice i sa suprugom se uputila na još jednu nedjeljnu šetnju Jarunom. Od proljetnoga cvijeća vidjela sam samo na dva mjesta puno krasnih, plavih ljubičica. Razveselila me jedna obnovljena, već dugo potrgana klupa. Na njoj smo se malo odmorili, a kada smo to isto htjeli učiniti nakon drugog napravljenog kruga, bila je zauzeta. Suprug je predlagao i treći krug, na koji se nisam odlučila jer sam se iako obučena u zimsku jaknu pomalo smrzla.
Za sada, najviše me u današnjem danu razveselio odgovor blogerice Marisol o cvijetu čijeg se imena cijeli tjedan nisam mogla sjetiti. Cvijet se zove Frezija.
Hvala Marisol! Prošli tjedan, satima sam "kopala" po internetu i tražila ime toga cvijeta. Zažalila sam što nemam neku dobru enciklopediju cvijeća, jer još uvijek više vjerujem knjigama i lakše u njima nešto nađem.
Na ovoj maloj slikici mislim da ćete bolje razaznati kako izgleda Frezija nego u onom mom buketiću s tulipanima. Možda se još nešto dobro dogodi do kraja dana.
Upravo se dogodila ta još jedna dobra stvar. Sada, kada sam objavila novi post pojavili su se i moji odgovori na vaše komentare, a već sam bila uvjerena da su netragom nestali.
Dakle, vrijedi ona stara da vrag nikad nije tako crn kako izgleda.
