Kod svoje doktorice opće prakse krenula sam godinu dana prije Univerzijade. Radila je u Praškoj br. 2, kao liječnica radnika u firmi koja je tada zapošljavala oko 2000 ljudi.
Budući da sam ja započela svoj radni vijek u Praškoj 2, na drugom katu, bilo mi je jako zgodno otići kod doktora, zubara ili ginekologa koji su radili u blizini. Bila sam 22 godine mlađa, zdravija, poletnija, beskrajno optimistična i sve što ide s mladošću, ruku pod ruku.
U ofucanom, žutom zdravstvenom kartonu koji sam jučer podigla, na prvoj strani piše moja prva trešnjevačka, podstanarska adresa. Ispod adrese; udana (dodano), naziv OOUR-a, težina 2 kg manja nego danas, visina ista. Prva hospitalizacija u bolnici dr. M. Stojanović (današnja Vinogradska), meningitis, prvi test na trudnoću (greškom negativan), crveno ždrijelo (svako malo), nesanica, Nolicin, Sinersul, Klavocin, Amoxil, neurolog, nestabilnost u Rombergu, toplice, vitamin B12, beta interferon, i tako dalje i tako bliže.
Uvijek sam više voljela vidjeti moju doktoricu kod mene na poslu, nego u njenoj ordinaciji.
Zadnjih 15 godina, a možda i više, radila je u Kamenitoj ulici na Gornjem gradu. Dok sam išla pješice, trebalo je savladati uspon Radićevom, Kamenitom i još na kraju oko 40 strmih stepenica do čekaone. Kada sam krenula autom, uvijek je slijedilo uzaludno traženje parkinga, objašnjavanje s policajcima, moljakanje istih da nas puste na 15 minuta itd.
Svi su mi se čudili zašto idem kod doktora na drugom dijelu grada, zašto maltretiram i supruga i sebe?
Zaista, odlazak dr. Letici, uvijek je bio jedan mali poduhvat.
Jedna od dobrih stvari je bila to što je u čekaoni rijetko kad netko bio. Izgleda da su se pacijenti ipak malo, po malo osipali. Zgrada je jako derutna, na ulazu nema struje, zidovi su poprilično oštećeni još od ratnog napada na banske dvore. Sva sreća da su ti stari zidovi jako debeli, ne znam da li bi se zgrada tako dobro držala da je novijeg datuma.
U blizini Sabora, u prilici ste vidjeti nekog političara. Jučer sam vidjela Pankretića i Ingrid Antičević Marinović. No neću sad o njima, da opet ne nasekiram neke blogere. Na kraju krajeva, oni i nisu tema.
Kada mi je doktorica Letica rekla da moram naći novog doktora jer ona seli u drugi grad i ide u prijevremenu mirovinu, skoro sam zaboravila zašto sam uopće došla. Obje smo se složile da je to i za mene dobro jer ću napokon naći doktora u svom kvartu, kako radi sav normalan svijet i kako Bog zapovijeda. Rekla mi je da ću svakome biti dobar pacijent jer nisam zahtjevna i znam što hoću. Obećala sam joj da ću još jednom doći slijedeći tjedan, da obavimo ostale formalnosti.
To mi je i zadnja prilika da napokon pobrojim koliko do čekaone ima stepenica, da još jednom ispitam ljubaznost naših policajaca (uglavnom su fer) i na kraju krajeva, da sve te višegodišnje putešestvije od Trešnjevke do Gornjeg grada, završim kratkom posjetom uvijek lijepim Kamenitim vratima.
