Jutro je započelo sa štamprlekom željeza (15ml), jednom bananom, i tabletom voltarena - forte protiv uhobolje. Dok je suprug kuhao kavu, rekla sam mu kako je red da nas nešto boli na Svjetski dan bolesnika. Odgovorio je kako je to glupost i održao mi je kratko predavanje o šalu i kapi koje mrzim nositi. Obećala sam da ću se ubuduće bolje čuvati. Nabila sam vaticu u uho i stavila ljubičastu traku preko glave, boje bloga, poslušala vijesti, popila kavu i hrabro krenula u novi dan.
U Runjaninovoj ulici, gdje idem na terapiju, mjesta za parking nije bilo, tek jedno u Crnatkovoj. Minutu prije početka terapije nestalo je struje. Zahvaljujući mraku imala sam malo dulju ručnu, limfnu drenažu leđa bez ultrazvuka. U povratku, vozili smo u krivom smjeru, kako bi izbjegli raskršće na kojem je bio krkljanac radi blokiranih semafora i tramvaja. Uspješno smo stigli doma, taman na vrijeme kada je došla struja. Znatiželjna, zabrinuta susjeda viknula nam je kroz prozor da ne ulazimo u lift jer što ako opet nestane struja? Taj savjet smo ignorirali, kao i jedan susjed koji nam se pridružio u liftu. Zajedno smo se vozili samo pet katova. Novi lift ide takvom brzinom da nam je susjed, za vrijeme vožnje, uspio ispričati kako je banka puna starih baba koje čekaju penziju. Tvrdio je da ih u redu ima sigurno preko dvijesto. Jedva smo pred njim suzdržali smijeh, kako ih je zorno opisivao i kritizirao, a on sam je sigurno stariji od 80 godina.
Suprug je odjurio na posao, sin mi je dao do znanja da ga puno ne uznemiravam jer danas ne radi pa želi dan odmora, a ja sam sjela za kuhinjski stol, popila ostatak kave, provjerila vaticu u uhu i dohvatila mobitel. Jednim, malo duljim SMS-om, čestitala sam sestri rođendan.
Ovako, kako je danas hladno, bilo je i prije nešto više od 30 godina. Sanjkala sam se s klincima nasuprot današnjeg Avenue Mall-a. Veselila sam se snijegu i bilo mi je žao što moram prekinuti sanjkanje, kako bih s tatom i bakom išla u Petrovu bolnicu u posjet mami koja je tog hladnog, zagrebačkog dana, prva rodila.
