Od početka ove godine u meni "kuha" post o pušenju. Ugodno sam se iznenadila kada sam čula prijedlog zakona o zabrani pušenja na javnim mjestima. Još se nije ni krenulo s raspravom a već svi o tome debatiraju. Čak me i mama malo prije u telefonskom razgovoru pitala za mišljenje.
Zahvaljujući jučerašnjem prazniku, pretpostavljam da je većina mislila da kafići ne rade (ili su svi otišli na skijanje), suprug i ja ušli smo u jedan potpuno prazan restoran na zagrebačkom Jarunu. Dvoumila sam se između kave i čaja, s obzirom na hladnoću odlučila sam se za čaj.
Ne sjećam se kada sam zadnji puta bila u zatvorenom a ujedno nezadimljenom prostoru (na slici).
Oko mene uvijek je netko pušio; mama, tata, sestra, sin, kolege s posla... Čak sam šest mjeseci čuvala gospođu koja nije imala snage sama zapaliti cigaretu pa sam joj ja povlačila prvi dim. Dakle nisam protiv pušača, neka puši tko želi i obrnuto. Samo smatram da i nepušači imaju pravo izbora. Ako želim popiti kavu u javnom, nezadimljenom prostoru, mislim da mi se mora to omogućiti.
U dvije firme gdje sam radila (dvanaest godina u podrumima), pušači su imali pravo svaka dva sata izaći van na čik pauzu. Mi ostali, rijetki nepušači, nismo imali pravo izaći van pa npr. svaka dva sata udahnuti malo zraka ili barem par minuta biti na danjem svjetlu.
Ovu novu godinu moja sestra i budući šogor dočekali su na Trafalgar Square-u u Londonu. Na tom trgu, u društvu admirala Nelsona, mogli su pušiti. U svakom kafiću ili restoranu može se naručiti kava ili drugo piće za van (poklopljene šalice kao u Subway-u), pa pušači puše i piju kavu vani. Kada je ona zapalila cigaretu u podzemnoj željeznici, preko razglasa je upozorena da ju odmah ugasi.
Ako ikada zaživi taj zakon, nadam se da neće biti još jedno u nizu mrtvih slova na papiru. Neki počinju govoriti o propasti kafića, otkazima... Iako ne pušim, volim sjediti po kafićima, ali što je previše, previše je. Kod mene u kvartu, svaka ulica ih ima nekoliko.
Ali, to je već druga priča.
