umorna
ostati svoja
kad vrijeme stane
kad se skrše grane
kažu
sunce će uvijek
da svane
kako da ne
vjerujem
u mudrost ljudsku
u snagu nadljusku
xxx
želim
da me
nema
da
potonem
nestanem
izgubim
izludim
izgorim
razbolim
zazidam se
pokidam se
strgam se
rastrgam se
utopim se
zgazim se
zabijem se
razbijem se
želim
da me
ima
da
pjevam
zijevam
sviram
dirigiram
spavam
odmaram
ljubim
žudim
istražujem
osnažujem
vedrim
jedrim
zasmijavam
cirkusiram
pulsiram
snivam
plešem
klešem
stvaram
izgaram
smijem se
radujem se
želim da me
ima
jer volim se
kako pobijediti
onu koja
me zna u dušu
i bori se
protiv mene
xxx
nisi mi bio
bog
al
ostavio si
ogromnu
prazninu
vjeru u ljude
pretvorio
u bol
poštovanje
Sezonski posao
Kao i mnogi u ovom kraju preko sezone i ja sam radila sezonske poslove. Mogla sam birati neke bolje poslove, bolja mjesta, laganija, ali nisam se usuđivala npr. raditi u mjenjačnici, jer tremarošica kakva jesam, mogla bih napraviti štetu, a i njemački i talijanski nisam znala.
Tako sam ja u svojoj mladosti bila na najgorim mogućim radnim sezonskim mjestima: čišćenje apartmana, kuhinja, vešeraj i ovaj koji ću ispričati.
Prije nego krenem moram reći da mi je u privatnom vešeraju bilo jako lijepo. Odnos gazdarice i gazde i djelatnika odličan. Marenda super. Plaća dobra. Veselje uz rad. Opet bih tamo pošla.
Nikad ispričana priča
Bijah mlada djevojka. Roditelji jedne moje učenice, na kraju školske godine, ponudiše mi posao da čistim apartmane iz njihove agencije i da svako toliko odvedem njihovu malenu djevojčicu na more, jer oni su prezaposleni i nemaju vremena. Rado sam prihvatila. Nisam pitala ni za satnicu ni radno vrijeme. Bila sam sretna što ću raditi.
Tada bijah kod rođakinje jer su se moji gazde iz iznajmljenog stana vrnuli na more.
Ustajanje je bilo u cik zore, oko 04:00. Odlazak 1. autobusom prema odredištu.
Prvi radni dan bio je učenje kako se pravi krevet u apartmanu jer ja jadna s 20 i nešto to nikad nisam radila i glupa sam ko točak pa mi se mora pokazati. Kod ujaka sam čistila apartmane godinama. Al neka.
Mislim da taj prvi radni dan upoznah i gospodina Sarmu čije sam apartmane trebala čistiti.
Možda 2. radni dan, ne sjećam se točno, moja gazdarica me odvede u svoju kuhinju i upita:
- Znaš li kuhati punjene paprike?
- Ne znam.
- Bi li opeglala ovu robu jer ja stvarno ne stignem?
- U redu.
I peglam ja tako tuđu robu i ne razmišljam previše. Za peglu mi se zalijepi jedna muška majica s naljepnicom i uništim majicu. Bila sam u panici, peglanje je završilo, a meni je nekako bilo drago. Nikad nisam voljela peglati.
Čišćenje apartmana bilo je u redu sve dok jednog dana gospodin Sarma nije indirektno izjavio da mu kradem plahte, ručnike, šta ti ja znan, možda i namještaj…
- Što ti to svaki dan nosiš u ruksaku?
- Radnu odjeću, obuću, uloške… Hoćete pogledati!
Na posao sam dolazila dotjerana kako i priliči jednoj učiteljici.
Na more s djevojčicom još nisam išla. A radovala sam se tome.
Jednog dana prozuju pijavica po gradu i gospodinu Sarmi pokrši krovne prozore. Naravno ja bijah za to kriva pa me gospodin Sarma neće isplatiti. Tada sam pokazala zube i rekla da sam sve prozore zatvorila i da će me isplatiti jer ću u protivnom tek početi razbijati. To je bio prvi i jedini put da sam pokazala zube. Isplatio me.
I sad slijedi neviđen razvoj mojeg posla.
- Znaš imamo mi kampanju tu blizu. Sve će nam presahnuti. Bi li pošla da zaliješ mahune i ostalo povrće?
- Ok.
U kampanji, tj. na polju mala kamp kućica sa svim potrebnim alatom za obradu zemlje. Vode ima i ja krenem u zalijevanje. Mobitel nemam. Prepuštena sam sama sebi da zalijevam i čekam da se dođe po mene.
I tako ja zalijevah ne znam koliko dana. S djevojčicom još na more pošla nisam.
A onda jednog dana gazdarica, koja me je jako „cijenila“ reče:
- Izrasle su lubenice. Treba ih okopati. Bi li ti to znala?
- Bih.
I ja krenem u pljevljenje korova oko lubenica. Znam prepoznati lubenicu, al znam prepoznati i korov. A oko lubenica izrastao troskot skoro meni do ramena. E sad ćeš vidjet majci tko je Mela. I udarim svim raspoloživim snagama: motikama, krampom, vilama do korijena, da ga uništim do temelja. Rupčage po njivi dubine pol metra. Ne da se troskot, ma ne dam se ni ja.
Pored mene, njiva do, neki čovjek obrađuje zemlju. Ne razgovaramo se, no pretpostavljam da me zna i pita se šta ova mala radi ovdje.
Tako ja kopah, svaki dan, bez marende, bez WC-a, bez odlaska na more s malom djevojčicom.
Jedno jutro na brzinu se odjenuh u kratke hlačice koje sama izrezah da budu kratke. I naravno, bile su to „vruće“ kratke hlače u kojima mi je pol dupeta virilo van. Ma ja to nisam ni skužila.
U agenciji gospodin gazda me htio uloviti za stražnjicu, uštipnuti, zgrabiti, što li. Uspjela sam bez riječi da se otgnem, jer sam bila pristojna i imala sam nekog obzira prema roditeljima moje učenice koji su mene eto jako „cijenili i poštivali“. Dali su mi najbolji mogući posao.
Svakog dana izvještavala sam svoju rođakinju i njenog muža što radim, kako radim… I kad je rodičin muž čuo za aferu vruće hlačice rekao je:
- Sad je dosta! Ti tamo više ne ideš!
Napustila sam ih. Isplatili su me. Ne znam koliko, nije me bilo briga. Ja nisam imala snage da ih pustim u jeku sezone, trebao mi je to netko narediti.
Rekli su mi da ih je netko preko noći opljačkao ušavši im u spavaću sobu preko balkona i uzeo novčanik. Omamio ih je valjda sprejem. Ta nisu valjda mislili da sam ja taj tat.
Nije mi ih bilo žao.
I onda lani sretoh moje bivše učenike, već odrasle ljude s kojima popih piće i nasmijah se do suza. Rekoše mi da su te godine imali susret nakon 10, 15 g. osnovne škole i da se jako malo njih odazvalo.
Neugodno se iznenadih da nisam bila pozvana. Ta pravilo je da se susret organizira tako da se pozovu i učiteljice i razrednik iz predmetne nastave, da se ode u školu i pogleda imenik, a onda slijedi večera i zabava.
- Tko je to organizirao?
- Vaše dvije omiljene učenice, 5,00…
- Zar one? Što sada rade?
- Deru nosom oblake. Studiraju u stranim državama.
- Ne mogu vjerovati da su se toliko pokondirale da su zaboravile svoju učiteljicu!
- E tako vam to bude s onima koji imaju 5,00 prosjek!!!
- Priznajte učiteljice, da su vam najbolji oni koji su u školi bili najgori. Hahahahahahaha
Malo razmislim i prisjetim se susreta sa onima koji po ponašanju nisu bili primjerni, rekli bismo bijahu vražići, koji nisu bili odlikaši. Uvijek su mi se rado javili, nasmijali, dali ruku, mahnuli…
- Imate pravo. Sad se vidi tko je čovjek. I morate znati, ja nikada nisam imala miljenike. Svi ste mi bili jednako dragi. Djeca imaju iskrivljenu percepciju poistovjećujući ocjene sa privrženosti.
Dečki su me častili pićem, zabavljali, nasmijavali… Željela sam ih tog trena zagrliti i izljubiti, ali obuzdah se. Ne bi bilo primjereno.
I da zaključim. Roditelji moje učenice, koji su me beskrajno ponizili, nikada se nisu ispričali, a susretali smo se. Ja sam im se uvijek rado javila, nisam digla nos, nisam, a mogla sam. Džabe ima sve kuće i apartmani koje imaju, džabe im sav imetak koji su stekli. Od mene su željeli napraviti svoju sluškinju. To nije bio prvotni dogovor. Jadali su mi se kako ih je godinu prije u sred sezone napustila nezahvalna rođakinja, sirota, kojoj su ponudili posao. Sve mi je bilo jasno.
A njihovu kćer koja je jedna od organizatorica susreta generacija jedva čekam vidjeti da je prupitam kako je gore među oblacima. Ja i dalje volim te moje dvije curke, al doći će dan kad ću im reći koju nepravdu su mi učinile. Samo to.
U ovom postu nema mržnje, nema čak ni ljutnje, ni osvete. Sve moje prijateljice znaju za tu priču. A sada je vrijeme da i svijet zna koliko sam bila naivna, poštena, prevarena i razočarana.
Tako je to kad cijeniš one koji tebe ne cijene.
praznina
spava
ne budite je
neka odmara
okrepa
mir
samo mir
bez čežnje
bez boli
bez maštanja
„siromaštvo“ je
pred vratima
zakračunatih
osjećaja
praznina dubine
rupa bez emocija
samo zbunjenost
zar sam sama u svemiru
xxx
svaki tovar
je navika na svoj
teret
nosi bremenito
nosi lagano
nosi tvrdoglavo
kad krene
nema šanse
da ga se
zaustavi
kad stane
nema šanse
da ga se
pokrene
xxx
ima li ovakvih
poput mene
tvrdoglave
ponosne žene
koja krila ima
da bi njima padala
koja svaku bol
uspješno je svladala
ima li ovakvih
poput mene
nerazumne
osjećajne žene
koja prkosi pravilima
i voli da voli
ma koliko to užasno
na kraju zaboli
xxx
gdje sam zacrtala
svoje koordinate
gdje sam to zasrala
svoju navigaciju
da izbrišem sve „lokatore“
da uništim sve „navigatore“
da pogasim sve „uređaje“
da ugasim sve svoje osjećaje
pobjegnem u prirodu
legnem na travu
ispričam svoju priču
radoznalom mravu
xxx
ne bih ti dala
da me ostaviš
kad bih znala
da me voliš
xxx
iscrpila sam
sva svoja vrela
uznesenja
leta
i htijenja
zakopala sam
sve svoje snove
nestala sam
u beskraju tuge
utopila se moru suza
hoće li napokon
isplivati neka
Mela pametnija
Mela druga
xxx
sad znam
ti nikad
doći nećeš
nemam
snage
da te tražim
xxx
28.04.2020. u 21:50 | 14 Komentara | Print | # | ^
fotorehabilitacija djeluje
Kako je dan počeo?
Uz kavu naravno. I spoznaju da je nekom ipak stalo kako sam. A to je meni jako važno. Ne bih voljela da sam naletjela na bezdušnjaka.
Odradila svoju TV školu, tj. odgledala, zapisivala.
Kamo danas? Znam. U Rovinj. Moram vidjeti onaj predivni kružni tok, stiliziranu maslinu, skulpturu, nad skulpturama.
Muzika i dalje trešti u autu. Ja pjevuckam i pokoja suza klizne. A onda se skuliram jer ne mogu tako voziti.
Vidim ga izdaleka. Već sam se isprakticirala da odmah moram uočiti gdje se uparkirati.
Predivan je.
Idem dalje. I svaki put stajem. Ljudi me u čudu gledaju. Ko ih šiša. Ja sam na samorehabilitaciji. To mi je zadatak. Još jutros čak me i kružni tokovi više nisu zanimali.
U Rovinju se nadam kavi na terasi. Njente. Ulazim u moj omiljeni dućan s cipelama, pronalazim cipele koje sam jednom zamjerila, prije par mjeseci. Sad su povoljnije i sad su moje. Predivne su mi, no nisu me baš razvedrile.
Pri povratku prema doma, čim se sjetim doma, počelo me gušiti. Rekli bi ljudi da duša boli. I skrenem prema Balama. Tamo nikad nisam bila.
I onda baš kao u bajci stvori se preda mnom, divan, predivan. Znam da sam ga sa Zvonkom vidjela, ali ni slutila nisam da je u Balama. Stvarno sam se razveselila ko malo dijete.
Opet krećem prema doma. Opet guši u duši. A u pič mič, pa kad to misli prestati.
Stajem na Limskom kanalu i ugledam kružni tok. Kome i čemu???
Sjetim se da sam oduvijek željela obaći jedno selo s mojim djevojačkim prezimenom.
Sva nadobudna krećem. Šuljam se uskom ulicom kao tat. A tamo umjesto ruševina i zapuštenog sela 3 velebne kuće, ograđene ogradom do neba. Sa svih strana piše zabranjeno parkiranje, privat. Psi zalajaše, iz auta ne izađoh. Jedva se nekako okrenuh i razočarana odoh. Ne upoznah možebitnu daljnju rodbinu.
Skrenem preko Stranići, Marasi i Gradine. Da malo obnovim sjećanja. Na poznatom putu počnem vozit trke, mislin na 60km/h. Jedva tu i tamo došla do 80km/h. Tako jedno 2 puta, gori, doli i skuliran se tek kad san jedva prikočila kad se niotkuda pojavio auto.
Sjetim se kamenloma u Marasima. Puteljkom bijelim krenem i gle čuda. Zagradili su ga.
Baš mi je žao. Tamo je lijepo. A kako se sad okrenuti muko moja.
Krenem put Vrsara. I sjetim se aerodroma. Moran obaći moju eskadrilu. Patak jel vidiš ti kako smo moćni.
Doma. Treba poći doma. Ne da mi se. Stajem u Funtani kod frendice na kavi, ali nervozna sam. Ne mogu dugo ostati. Nisam joj dala šansu da mi soli pamet jer su mi dvije najbolje frendice počele držat prodike pa sam ih poslala na kratko, a one mi spustile slušalicu u kritičnom trenutku kad se slušalica ni u ludilu ne smije spustit. Sve smo si oprostile naravno.
Dolazim doma. Na kapiji u cvijeću nalazim ruže i kolače. Moj rod me silno obradovao.
Shvatila sam da neke stvari moram ovaj put riješiti sama. I vožnja po Istri me dobro relaksirala.
Dolazim doma. Radim za školu, perem suđe i već imam ovi ratni plan.
Gle čuda, ne guši me više biti u kući. Da to je zbog ratnog plana kojem se jako radujem.
Zovem frendicu ako će sa mnom u novi pohod. Idemo. Ja pjevam one iste pjesme koje su mi dušu razdirale. I bilo je veličanstveno.
Vratila se 23:30. Prevalila danas 216 km.
Post pišem više od 2 sata. Super. Kad zgotovim bit ću krepana i zrela za krpe.
A sutra???
Samo da sutra budem kao danas. Bože ti u kojega ja ne vjerujem, ne daj da se ponovi jučerašnji, prekjučerašnji… dan. Jer stvarno sam mislila da ću umrijeti od tuge.
A za moje rodjake evo jedna koju najviše volin.
28.04.2020. u 01:29 | 14 Komentara | Print | # | ^
Melina zakletva
Danas kad postajem jaka
dajem časnu Melinu riječ
da ću svladati ovu tugu
poštivati i voljeti sebe
i biti vjerna i dosljedna sebi
ona koja drži danu riječ!
Da ću voljeti samo one
koji vole i cijene mene!
I slijediti slavana djela
mojeg blogera Patka
i sve ratoborne muškarce
koji ne žele slobodu i mir.
Između plakanja i plakanja provirilo je sunce. Opet san ugnjavila Pojideža da me slijedi. Ne znan jel on svaća koje je dobro djelo napravija već dva puta.
Za zahvalnost pokazala san mu Kuntiju. Bilo je nizbrdo i uzbrdo. Ulovila san jako puno srca.
Zašto me slijede ta srca?
2 KRUŽNA TOKA U VRSARU
U NOVIGRADU
U KUNTIJI
JUČER U GROŽNJANU
26.04.2020. u 22:10 | 8 Komentara | Print | # | ^
recept za olakšat dušu
a mogli smo zajedno
Dan je počeo oko 10 h kad sam se ustala. A počeo je ovako:
Toliko mi značiš
raširi noge
da prodrem u utrobu tvoju
to je sve
što ćeš dobiti od mene
raširi noge
i budi kurva u krevetu
to je sve
što želim od tebe
raširi noge
pokaži koliki sam Macho Man
to je sve
što mome egu treba
raširi noge
da te uništim do kraja
i pokažem
koliko si mi nepotrebna
xxx
Od 23. do 53. g.
Sa mnom ste preskočili:
- branje kamenčića
- i poljskog cvijeća
- veranje uz hridi
- puhanje maslačka
- plivanje
- ronjenje
- putovanje u nepoznato
- smijeh bez razloga
- kampiranje u divljini
- susret s poskokom
- vjetar u kosi
- suze radosnice
- plesanje
- pjevanje
- zajedničko kuhanje
- šetanje
- vožnju biciklom
- rođendane
- i Nove godine…
Sa mnom ste preskočili sve što volim. No niste me uništili.
Trebalo je pobjeći iz kuće da ne izleti još koja grozna pjesma, još groznija misao. U duši me i dalje guši.
Moram voziti uz glazbu uz pjevanje. Moram pobjeći iz kuće.
Oko podne sama krenuh put Labina i ne mogah odoljeti da ne stanem.
SRCE OD 2 LISTA HRASTA
Zapišala sam Dvigrad. Dobih nagradu od dva srca. I stepenice koje me asociraju na moj život.
Muvanje po starim cestama Istre baš je zanimljivo. Nekako pronađoh Barban. Dalje san znala. Al jebeni navigator kaže i to 2 puta „skreni desno“ i ne slušajući svoju intuiciju, skrenen desno i kružih po Raši, jer navigator je reka.
Sve san ljude pozdravljala i svi su ljudi pozdravili mene. Divan ljubazan istarski narod.
U Labinu puno kružnih, al ne pronađoh onog koji me je jednoć oduševio. Nebitno. Oduševile su me ovčice na samom ulazu u grad.
KRUŽNI TOKOVI - LABIN
Izlazak iz Labina i opet stajanje u Vozilićima. I njih san zapišala.
KRUŽNI TOK - VOZILIĆI
A onda sam na putu prema Pazinu morala stati jer ugledala san Vranju. Mojeg diva iz mojih bajki.
S druge srane predivna divlja perunika. Ma ko je ne bi slika. A sad nađite i srce na njoj.
Lagana ugodna vožnja po unutrašnjosti Istre. Predivan osjećaj.
U Pazinu zazvah frendicu i pođosmo uz pjesmu do Grožnjana i Motovuna.
Grožnjan tih, sjetan. Cijelim gradićen odzvanja glazba. Svira pijanista. Malo poslušasmo, svašta poslikasmo, al nedostaju šarene galerije. No i ovako tih,uivik lip.
Motovun također tužan. Čeka svoje turiste.
KRUŽNI TOK - KAROJBA
Dan ispunjen pjesmom i smijehom, vožnjom koja me je opustila. Ukupno prevalila 220 km, a ja mislila da san već došla do Dalmacije.
Di ću sutra? To ni bog ne zna.
25.04.2020. u 23:00 | 12 Komentara | Print | # | ^
mi imamos mnogos problemos
- Haj Pojidež, ideš sa mnom u Novigrad i Umag? Triba mi prijatelj koji će me čuvati od mene
same.
- Šta ćeš tamo?
- Moran slikat lipe kružne tokove.
- Ajde dobro. Ionako neman ništa u planu.
1. KRUŽNI TOKOVI - NOVIGRAD
2. KRUŽNI TOKOVI - IZMEĐU NOVIGRADA I UMAGA
3. KRUŽNI TOKOVI - UMAG
Fala prijatelju šta si me pratija i pješačija sa mnon. I piva sa menon: "Mi imamos mnogo problemos i lutamo svjetom bez kintos..."
Naš zaključak je cool: "Ko je sav svoj - nije normalan!!!"
24.04.2020. u 20:15 | 11 Komentara | Print | # | ^
smisao ratovanja
Što je smisa života? Ma to svi znate. Produženje vrste. No meni nije bilo dovoljno da to naučin u školi, to sam morala spoznat sama.
Za mene je oduvijek smisa postojanja bila ljubav. U njenom pomanjkanju smisa života bio mi je moj poziv, u njega sam davala 200% sebe i više. No i to je svojevrsna ljubav.
Došlo je dite i smisao je bio da se posvetim tom ditetu kojeg sam stvorila. I to je ljubav.
Ljubavi nema u mojem životu punih 3 desetljeća. Prestrašno. Za ne povirovat. Mislin na mušku ljubav spram mene.
Dite ošlo svojin poslon, zaljubilo se. Škola me davi i ne želin joj biti rob; ne više, iako se opet dajem previše.
I sad kad san ljubav poslala u kurac, da dobro ste pročitali, iman i ja pravo osovat. Šta sad?
Sila san i napisala listu šta sve želin prije nego umren. To je svojevrsna samorehabilitacija jer su mi se počele motat po glavi misli kako ja više neman smisla postojati. Moje vrelo, moj izvor, moja inspiracija, moj Vranjo, imaginarni lik ne postoji, još se nije rodija. Ja san ga izmislila, ja ću ga i pokopat, a ko mi se oće i opet oživit.
I lista je napisana.
Prije nego umren želin:
- roniti pod morem u ronilačkon odijelu (malo se pribojavam, al užitak je sigurno ogroman, cili život sanjan da ronin ka riba, e pa ronit ću makar se utopila)
- letjeti padobranom iznad mora (užasno me stra)
- naučiti svirati baren nekoliko skladbi na klaviru uz pratnju livon rukon (cili život sanjan da sviran poput virtuoza, e pa za tri skladbe samo triban sist i udarit vježbat)
- poslikati sve kružne tokove u Istri (to oduvik želin, čin su počeli nicat)
- osvojiti vrh Učke Vojak (jer ja san vojnikuša)
- svake godine baren jednon otić u Grožnjan i pokupovat sve šta mi se jako svidi (kolko košta da košta)
- smanjiti broj popušenih cigareta (oću kad umren, obećajen)
- izdati zbirku pisama za jebenog Vranju i svoj roman (zaradit brdo para i sve i potrošit)
- nabrijati svojeg punta
- osvojiti jack pot i podilit ga rodbini i prijateljima
- voziti trke auton
- naučiti voziti motor (jednom davno malo vozila)
- voziti skuter po moru
- napraviti svoju digitalnu mapu fotografija svega i svačega da iman za potrebe škole
- prominiti se, postati tvrda ka stina
- sama se odvoziti do Dalmacije
- plivat s delfinima
- proć Pazinsku jamu zip lajnom (umrla bi od straja)
- probati rafting ( bojim se, al bi)
- napisati i oslikati slikovnicu (već počela)
- obići baren koji svjetionik (obožavan ih)
- kampirati na divljoj plaži
- isplesati se na terasama
- sjebat sve muškarce koji mi priđu
- zatvorit sve profile na spajalicama i otvorit 150 novi
- napisat neku knjigu za školu
- oženit dite i bit dobra baka
- istetovirat se
- operirat očne kapke
- napravit nove zube da blješte i vrište
- i ko zna šta još
Od prekjučer san izgubila svaku volju za krečenjem, slaganjem, čišćenjem… Nisan ja frik koji samo glanca.
1. dio rehabilitacije iliti samoizlječenja od mene same (guši me u duši) bio je FOTOREHABILITACIJA.
Vozila sam se satima. Obašla prijateljicu. Malo zaboravila da postojim pa mi nije bilo teško postojati.
1. stanica Vodnjan, 2 predivna kružna toka. Uvijek sam ih željela poslikati. Danas sam ciljano išla da ih obađem. I bila sam uzbuđena i sretna.
1. KRUŽNI TOK - VODNJAN
2. KRUŽNI TOK - VODNJAN
2. stanica Pazin, 4 kružna toka, meni neki posebno lijepi.
1. KRUŽNI TOK - PAZIN
2. KRUŽNI TOK - PAZIN
3. KRUŽNI TOK - PAZIN
4. KRUŽNI TOK - PAZIN
Odlučila sam da ću svoj nemir proputovati sama. Već se veselim Umagu i Labinu jer sam tamo vidjela predivne kružne tokove.
oda ljubavi
gorak okus na usnama mojim
precijenjena ljubav me otrovala
„začin života“ kako neki kažu
a ona zloduh ima svoju kamufažu
ljubav je sranje kroz gusto granje
čarolija koja s vremenom ishlapi
kad od nje ostane samo „sranje“
nek se spašava onaj ko može da se spasi
mnogi su zbog nje na koljena pali
mnogi svoje živote za nju dali
jadni ne bili, ona je glupa izmišljotina
sije tugu, smrt, prava giljotina
„nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane“
rekoše mnogi koji za njom su tragali
znajući da su sami sebe trovali i lagali
ne ljubite ljubav jer naći je nećete
ona se samo izabranima daruje
dok ovim svijetom za njom šećete
ona gorkim usudom zemljom caruje
cijeli sam život tražila tko će me voljeti
ni slutila nisam kako će to boljeti
da sam to znala ne bih je tražila
sebe bih okrunila, voljela i mazila
u potrazi za ljubavlju gubila sam razum
pitajuć se zar se protiv mene urotio univerzum
sada znam da Vranjo ne postoji, da ga nema
ljubav je samo privlačna obojana krema
za ljubav me ljubavnici više ne pitajte
po mojim mislima više ne skitajte
napravili ste rupčagu u mojoj duši
potrudili se da mi se cijeli svijet uruši
svi do jednog bit ćete samo prolaznici
neki tamo nevažni poznanici
beznačajni kao što bijah ja vama
od danas nadalje ratujem sama
imam mač, štit i vizir za oči
da „neprijatelju“ kad pred mene iskoči
podrežem krila koja sam mu plela
nikad više zanesena, nikad zaljubljena
bit ću kučka, proračunata i gorda
ratovat ću prsa o prsa protiv muških horda
nikad se neću predati i nikad više zaplakati
a o čemu sanjam nikada neće znati
jebat ću mater sljedećem koji mi bude tepao
„uništit“ ću ga nemilice dok ne bude „krepao“
više mi ništa dušu taknut neće
ljubav danas bacam u koš za smeće
razmišljanja, onako, bez veze s mozgom
ZANIMLJIVOSTI S RATIŠTA:
Kad žena kaže muškarcu da želi vezu dobije kraj veze. A može i ovako: Kad žena želi kraj veze kaže da želi vezu.
Kad muškarac želi ublažiti kraj veze kaže da je žena predobra. A može i ovako: Kad muškarac kaže da si predobra bježi što dalje od njega.
Danas me u Plodinama čeka broj 13. To je moj sretni broj. Oduvik. Ko zna koliko san sritna danas, a da toga nisan ni svisna???
Na terasi voćka raste, lista cvita. Gušterice se navijavaju. Ptičice cvrkuću. Proljeće se širi. Moje cviće buja.
U meni nemir proljetni, proljetno čišćenje zbog corone... Uvijek sam se budila u proljeće, sređivala se, šminkala, blistala...
Danas mi je pun kufer svega.
Rad za školu od jutra do sutra.
DOSADNA SAN ZA POLUDIT.
Rado bi sad otišla na plažu i slušala more. Ili da operem suđe?
Spavanje nemoguća misija.
Triba ratovat sama sa sobom.
Stvarno san si dosadna. Moran poludit. I to podhitno, da ja buden ja.
Jesan li ikada napisala gluplji post?
Odradila sve savršeno za školu. Mozak sada prazan. Šljivovica 0,03 za podizanje raspoloženja.
Još uvik ne znan iden li na plažu ili ne. Ponoć je skoro.
Zar san se ja to počela bojat? Iđen mome moru. Rekla san da triban poludit. Samo tako ću opstat uz vedru, veseljkušu ratničkih boja.
Je li vi znate o čemu ja pišen?
Danas san se prvi pita upitala jesan li ja ukleta. Ja ne virujen u čarke, barke, uroke, nabace i ostala sranja.
Ne, ja san definitivno ja. Najveća ratnica svi vrimenena. Priživila san 10 godina lošeg braka, 6 godina ni na nebu ni na zemlji.
Ja san zaljubljena žena. Zatelebana u ljubav, odvajka i navike, zanavik. Amen!!!
0,03 mi je dosta. Djeluje. Mislin da san zrela za krpe.
Aaaaaaaaaaaa vas zanima šta je nova na ratištu. Ništa ljudi moji, baš ništa. Vrime gre, godine pasivaju, moja zbirka pisama se deblja, a ja postajem sve siromašnija na polju ljubavi.
Vidin da vi ratujete tu sve u šesnajš sa coronon, idi kući, biži doma, hoj leć, hoj spat...
Meni je dosta ratovanja. Mislin da san kapitulirala. Možda sutra dignen bandijeru, no danas je na po koplja.
A zašto ovaj monolog? A zašto bandjera na po koplja? Zato što san si sada svatila da san dosadna samoj sebi, dosta mi je Vranje kojem pišen, dosta mi je ratovanja, dosta mi je pisama, dosta mi je škole, dosta mi je SVEGA... No da ne mislite da se odričen života. Ni za koga se ja ne bi žrtvovala.
Jeste li kad prkosili sami sebi i radili baš ono šta znate da ne valja, al išli uzvodno, derali oblake?
Mogla san i ne napisat ovaj post. Mogla. Mogla san i šutit. Mogla. Mogla san uživat. Mogla. Al ja ne želin lažne poljupce, lažne riječi i lažne nade.
Još razmišljan o moru. Ma iden mu kad me zove.
A šta će mi more reći? To znamo samo ono i ja.
Daklen poludila san. Jeaaaaaaaaaaaaaaaaa... U ponoć iđen na rendes s moren. To je prava Mela!!! Takvu se volin!
Mela
bodri me
da ostanem
divlja jabuka
ne dozvoli mi
da postanem
dosadno podatna
daj mi da budem
vijugava rijeka
što ruje novo korito
obojaj me
tisućama boja
uzdaha
ako me obuzdaš
mogla bih biti
dosadno pitoma
ako mi promijeniš
smjer toka
mogla bih presahnuti
ako me ne zavodiš
sad i uvijek
mogla bih odlutati
ako se bojiš
ja ću te
hrabriti
xxx
zavodi me
osmijehom
boja
budi moj
da bih bila
tvoja
xxx
procvjetla sam
i neka sam
glas maleni
u galaksiji kliče
xxx
xxx
Dok gledam te
gledam te u oči
mislim
koliko su duboke
pa mi misao poskoči
na
nepreskočene potoke
kojima bih rado
s tobom preskakala
malo zažmirim
zar bih sad plakala
onda zaronim
malo dublje
u srce koje kuca
i pitam se
zašto se pitam
kad sam zadovoljna
dok po tijelu ti skitam do jutra
krajičkom oka se smijem
u krilu ti se grijem
radujuć se novom sutra
xxx
ostani doma
ostani doma
pojačaj
ovu tugu
koja se
skrila u kutku
srca mojeg
zgusnuta
i teška
kao breme
nemirna
u iščekivanju
viteza
postadoh još
nemirnija rijeka
vijugva
u svojem
koritu
ostani doma
svojim
ostankom
reci mi
ono što ti je
teško reći
da ostaješ
doma
kako sam samo
predvidjela
večerašnje osjećaje
kako sam samo
bila nemirna
koliko sam
duboko morski tužna
ostani doma
jer znam da ću
zaplakati kad te vidim
nećeš razumjeti
koliko niti me tka
koliko krhka sam ja
koliko puno sam očekivala
koliko sam razočarana
xxx
zatočena maštom
svojim vjernim plaštom
odijevam najljepšu
haljinu snova
putujem s tobom
na mjesta neka nova
brežuljici su prepreke
koje ne mogu prijeći
iz sna se budim
želim pobjeći
zatočena maštom
svojim vjernim plaštom
hrlim, grlim, molim
prizivam sve što volim
boja se prelijeva po platnu
nisam dobila medalju zlatnu
livade su prepreke
koje ne mogu prijeći
iz sna se budim
želim pobjeći
zatočena maštom
svojim vjernim plaštom
gušim ovu bol u sebi
odlazim mislima k tebi
ljubim ti ruke
skrivam svoje muke
oblaci su prepreke
koje ne mogu prijeći
iz sna se budim
želim pobjeći
zatočena maštom
svojim vjernim plaštom
pitam se gdje je sunce nestalo
ono što me je nekoć grijalo
zašto sam ovako osjećajna
sama sebi sam velika tajna
rijeke su prepreke
koje ne mogu prijeći
iz sna se budim
želim pobjeći
xxx
ja želim
i čekam
i da ti se veselim
dok čekam
kad čekanje
postane
samo čekanje
ostaje samo
kajanje
i plakanje
xxx
danas bih mogla
razbiti zid
kojeg gradih
do neba
i dalje
sa najsnažnijim nitima mene
ciglama razuma
malterom osjećaja
pa nek u tom zidu
zjapi rupa
i nek sve proguta:
sve moje stazice maštarija
sve moje nježnosti, tepanja
sve moje pjesme i priče
sve moje iluzije ljubavi
sve moje tuge neljubavi
tako da ostane sve samo tvoje
voljeno, najdraže moje
xxx
19.04.2020. u 21:58 | 6 Komentara | Print | # | ^
trenuci opuštanja
... to je ono kad hodaš nebrojeno puta po obali i onda jednom iznenada zadiviš se teksturama kamenja oko tebe i preplavi te osjećaj otkrivenja nečeg tako lijepog, tako jednostavno lijepog da postaje prelijepo...
... i onda kada si prisiljen na izolaciju i gledaš te fotografije i uočavaš srca jedno za drugim i ponovno te preplavljuje vibra ushićenja...
... i da ne misliš kako ne mislin na tebe posvećujem ti ove fotogafije ...
... sve na jednoj plaži, samo nekoliko koraka, tolika raznolikost prirodne umjetnosti...
xxx
uzbuđuje me
izluđuje
samo ljubav
iskrena, prava
sve ostalo je
samo osjećaj
koji zavarava
izluđuje me
uzbuđuje
samo tepanje
iskreno i čisto
sve ostalo je
privid, znak
da lažljivi smo
xxx 17.04.2020. u 23:04 | 13 Komentara | Print | # | ^
samo što nije
Svaki dan obilazim, gledam, promatram, čekam, veselim se...
Ne znam koja je vrsta, ni kolika će narast... Znam samo da me jako veseli.
Ma da mi sad netko da auto za nju, ne bi je dala. Nema tih para niti bilo čega što bi me toliko veselilo kao moja mlada voćkica.
Trešnju koja je bila ogromna ujak je motorkom prerezao u 5 minuta. I njemu je bila draga. I svi su prolaznici i susjedi bili žalosni.
Ja sam znala da mora poći jer mi uništava zid. I igrom slučaja nije više bolo trešanja. U moj mali kutak došla je jabuka.
13.04.2020. u 23:21 | 9 Komentara | Print | # | ^
izolacija
tepaj mi, ne tepaj mi
treptaji su mnogi mnoge žrtve dali
u ljubavi mnogi, uzdigli se i pali
koliko iskušenja privrženost treba proći
kad završi izolacija, hoćeš li mi doći
stranac strancu, ja tebi, ti meni
da smo bar mogli ostati zagrljeni
novo svitanje, hoće li splesti kupko
hoćeš li me opet ljubit ljupko
lahorom u obak uzdigni me
u "bestežinskom stanju" ljubi me
tamo želim da plovim i sreću grlim
tebi se predah, a vitezu hrlim
xxx
tepaj mi
i kad pomisliš da dosadan si
riječi tvoje
nek budu melem za dušu
ne štedi ih
za bolja vremena
sada je trenutak
kad čekanje je dugo
xxx
iznuđena
privrženost
je raj
koji vodi
u pakao
zato znaj
ne daji ništa
što tvoje nije
ne miluj, ne tepaj
ako te ne usrećuje
xxx
baš sam ranjiva danas
izgubila sam negdje
usput Melu
ako je nađeš
javi mi
da ne brinem
