poštovanje
Sezonski posao
Kao i mnogi u ovom kraju preko sezone i ja sam radila sezonske poslove. Mogla sam birati neke bolje poslove, bolja mjesta, laganija, ali nisam se usuđivala npr. raditi u mjenjačnici, jer tremarošica kakva jesam, mogla bih napraviti štetu, a i njemački i talijanski nisam znala.
Tako sam ja u svojoj mladosti bila na najgorim mogućim radnim sezonskim mjestima: čišćenje apartmana, kuhinja, vešeraj i ovaj koji ću ispričati.
Prije nego krenem moram reći da mi je u privatnom vešeraju bilo jako lijepo. Odnos gazdarice i gazde i djelatnika odličan. Marenda super. Plaća dobra. Veselje uz rad. Opet bih tamo pošla.
Nikad ispričana priča
Bijah mlada djevojka. Roditelji jedne moje učenice, na kraju školske godine, ponudiše mi posao da čistim apartmane iz njihove agencije i da svako toliko odvedem njihovu malenu djevojčicu na more, jer oni su prezaposleni i nemaju vremena. Rado sam prihvatila. Nisam pitala ni za satnicu ni radno vrijeme. Bila sam sretna što ću raditi.
Tada bijah kod rođakinje jer su se moji gazde iz iznajmljenog stana vrnuli na more.
Ustajanje je bilo u cik zore, oko 04:00. Odlazak 1. autobusom prema odredištu.
Prvi radni dan bio je učenje kako se pravi krevet u apartmanu jer ja jadna s 20 i nešto to nikad nisam radila i glupa sam ko točak pa mi se mora pokazati. Kod ujaka sam čistila apartmane godinama. Al neka.
Mislim da taj prvi radni dan upoznah i gospodina Sarmu čije sam apartmane trebala čistiti.
Možda 2. radni dan, ne sjećam se točno, moja gazdarica me odvede u svoju kuhinju i upita:
- Znaš li kuhati punjene paprike?
- Ne znam.
- Bi li opeglala ovu robu jer ja stvarno ne stignem?
- U redu.
I peglam ja tako tuđu robu i ne razmišljam previše. Za peglu mi se zalijepi jedna muška majica s naljepnicom i uništim majicu. Bila sam u panici, peglanje je završilo, a meni je nekako bilo drago. Nikad nisam voljela peglati.
Čišćenje apartmana bilo je u redu sve dok jednog dana gospodin Sarma nije indirektno izjavio da mu kradem plahte, ručnike, šta ti ja znan, možda i namještaj…
- Što ti to svaki dan nosiš u ruksaku?
- Radnu odjeću, obuću, uloške… Hoćete pogledati!
Na posao sam dolazila dotjerana kako i priliči jednoj učiteljici.
Na more s djevojčicom još nisam išla. A radovala sam se tome.
Jednog dana prozuju pijavica po gradu i gospodinu Sarmi pokrši krovne prozore. Naravno ja bijah za to kriva pa me gospodin Sarma neće isplatiti. Tada sam pokazala zube i rekla da sam sve prozore zatvorila i da će me isplatiti jer ću u protivnom tek početi razbijati. To je bio prvi i jedini put da sam pokazala zube. Isplatio me.
I sad slijedi neviđen razvoj mojeg posla.
- Znaš imamo mi kampanju tu blizu. Sve će nam presahnuti. Bi li pošla da zaliješ mahune i ostalo povrće?
- Ok.
U kampanji, tj. na polju mala kamp kućica sa svim potrebnim alatom za obradu zemlje. Vode ima i ja krenem u zalijevanje. Mobitel nemam. Prepuštena sam sama sebi da zalijevam i čekam da se dođe po mene.
I tako ja zalijevah ne znam koliko dana. S djevojčicom još na more pošla nisam.
A onda jednog dana gazdarica, koja me je jako „cijenila“ reče:
- Izrasle su lubenice. Treba ih okopati. Bi li ti to znala?
- Bih.
I ja krenem u pljevljenje korova oko lubenica. Znam prepoznati lubenicu, al znam prepoznati i korov. A oko lubenica izrastao troskot skoro meni do ramena. E sad ćeš vidjet majci tko je Mela. I udarim svim raspoloživim snagama: motikama, krampom, vilama do korijena, da ga uništim do temelja. Rupčage po njivi dubine pol metra. Ne da se troskot, ma ne dam se ni ja.
Pored mene, njiva do, neki čovjek obrađuje zemlju. Ne razgovaramo se, no pretpostavljam da me zna i pita se šta ova mala radi ovdje.
Tako ja kopah, svaki dan, bez marende, bez WC-a, bez odlaska na more s malom djevojčicom.
Jedno jutro na brzinu se odjenuh u kratke hlačice koje sama izrezah da budu kratke. I naravno, bile su to „vruće“ kratke hlače u kojima mi je pol dupeta virilo van. Ma ja to nisam ni skužila.
U agenciji gospodin gazda me htio uloviti za stražnjicu, uštipnuti, zgrabiti, što li. Uspjela sam bez riječi da se otgnem, jer sam bila pristojna i imala sam nekog obzira prema roditeljima moje učenice koji su mene eto jako „cijenili i poštivali“. Dali su mi najbolji mogući posao.
Svakog dana izvještavala sam svoju rođakinju i njenog muža što radim, kako radim… I kad je rodičin muž čuo za aferu vruće hlačice rekao je:
- Sad je dosta! Ti tamo više ne ideš!
Napustila sam ih. Isplatili su me. Ne znam koliko, nije me bilo briga. Ja nisam imala snage da ih pustim u jeku sezone, trebao mi je to netko narediti.
Rekli su mi da ih je netko preko noći opljačkao ušavši im u spavaću sobu preko balkona i uzeo novčanik. Omamio ih je valjda sprejem. Ta nisu valjda mislili da sam ja taj tat.
Nije mi ih bilo žao.
I onda lani sretoh moje bivše učenike, već odrasle ljude s kojima popih piće i nasmijah se do suza. Rekoše mi da su te godine imali susret nakon 10, 15 g. osnovne škole i da se jako malo njih odazvalo.
Neugodno se iznenadih da nisam bila pozvana. Ta pravilo je da se susret organizira tako da se pozovu i učiteljice i razrednik iz predmetne nastave, da se ode u školu i pogleda imenik, a onda slijedi večera i zabava.
- Tko je to organizirao?
- Vaše dvije omiljene učenice, 5,00…
- Zar one? Što sada rade?
- Deru nosom oblake. Studiraju u stranim državama.
- Ne mogu vjerovati da su se toliko pokondirale da su zaboravile svoju učiteljicu!
- E tako vam to bude s onima koji imaju 5,00 prosjek!!!
- Priznajte učiteljice, da su vam najbolji oni koji su u školi bili najgori. Hahahahahahaha
Malo razmislim i prisjetim se susreta sa onima koji po ponašanju nisu bili primjerni, rekli bismo bijahu vražići, koji nisu bili odlikaši. Uvijek su mi se rado javili, nasmijali, dali ruku, mahnuli…
- Imate pravo. Sad se vidi tko je čovjek. I morate znati, ja nikada nisam imala miljenike. Svi ste mi bili jednako dragi. Djeca imaju iskrivljenu percepciju poistovjećujući ocjene sa privrženosti.
Dečki su me častili pićem, zabavljali, nasmijavali… Željela sam ih tog trena zagrliti i izljubiti, ali obuzdah se. Ne bi bilo primjereno.
I da zaključim. Roditelji moje učenice, koji su me beskrajno ponizili, nikada se nisu ispričali, a susretali smo se. Ja sam im se uvijek rado javila, nisam digla nos, nisam, a mogla sam. Džabe ima sve kuće i apartmani koje imaju, džabe im sav imetak koji su stekli. Od mene su željeli napraviti svoju sluškinju. To nije bio prvotni dogovor. Jadali su mi se kako ih je godinu prije u sred sezone napustila nezahvalna rođakinja, sirota, kojoj su ponudili posao. Sve mi je bilo jasno.
A njihovu kćer koja je jedna od organizatorica susreta generacija jedva čekam vidjeti da je prupitam kako je gore među oblacima. Ja i dalje volim te moje dvije curke, al doći će dan kad ću im reći koju nepravdu su mi učinile. Samo to.
U ovom postu nema mržnje, nema čak ni ljutnje, ni osvete. Sve moje prijateljice znaju za tu priču. A sada je vrijeme da i svijet zna koliko sam bila naivna, poštena, prevarena i razočarana.
Tako je to kad cijeniš one koji tebe ne cijene.
