Moja ljubav
Moj prvi dečko mi je kupio mali harmoni na kojem sam satima svirkala sve što sam znala pjevati. Hvala mu. Prije 15 godina pokvarila se jedna tipka i on je nestao u selidbi.
A onda sam kupila njega. Imam ga već punih 10 godina i jako sam zaljubljena u njega od najranijeg djetinjstva. Moj cijeli životni put bio bi sigurno drugačiji da smo se intenzivno družili. Znam da bi svirala stalno na njemu, znam da bi postigla nešto više. Možda je bolje ovako jer bi bila luđa nego što sam sad. Bila bih sigurno osobenjakuša koje vidi samo crno-bijele tipke.
U tih punih 10 godina gotovo da ga nisam taknula. Stajao je u stanu kao ikona, kao znamen jedne neprežaljene ljubavi. Bojala sam ga se, a kao da se i on mene bojao. Uz dijete mislila sam da ću naučiti nešto svirkati. Da, bila je jedna etida, koju sam odsvirala i zaboravila. Bila sam neopisivo sretna. A onda je moje dijete odustalo, i on je ostao šutjeti nijemo u kutu, pozivajući me svako toliko da se primaknem, al se nisam primicala. Zašto? Tko to zna.
Jednom smo zajedno bubnjale i bilo je zabavno. I to je to.
Skoro sam ga poklonila. Mama ga je u zadnji čas spasila i odnijela kući. Stajao je tamo u mračnom podrumu i dozivao me. I dalje sam sanjala kako po njemu prebirem, najljepše melodije svijeta. Bili su to divni snovi.
Odlaskom kod mame, odlučila sam. Vraćam ga tamo gdje mu je mjesto. Jednog dana platit ću nekome da me poduči. I dogovorila sam instrukcije i nikada se nisam pojavila da počnemo. Čak nisam ni slušala melodije na njemu.
Preuređujući malo po stanu našla sam mjesto za njega. Tu nek stoji pa što bude. Nije najsretnije rješenje, al ostaje sa mnom.
A onda, pred nekoliko dana, dogodio se bum u mojoj glavi. Primakla se i počela istraživati. Pronašla sam svoju skladbu koju sam snimila, ni sama ne znam kako, u jednom periodu kad sam bila van sebe.
Sjećanje kako sam to izvela vrlo je mutno, melodija živa u glavi. Tri tona koja se vrte na različite načine, ništa posebno, no uz ritam i pratnju akorda i nije baš loše. Za mene koja ne zna o njemu ama baš ništa, otkriće stoljeća. Danas još uvijek ne znam kako se snimaju skladbe.
Počela sam dirkati te tipke, naređivala mozgu da zapamti tonove i nakon 25 godina pauze, uspjela uz više-manje greškica odsvirati skoro sve pjesme koje sam nekada učila za ispit. Kako je to moguće? Pa ja ne znam što sam maloprije jela.
I što da vam kažem. Uživam sjedajući ispred njega i prebirući po tipkama. Nemam publiku, pa nemam tremu. Griješim da, ali prsti su sve sigurniji. Gledam u note i ništa ih ne razumijem. Uspijevam čak iz prve namjestiti prste na pravo mjesto.
Aloooooooooooo! Pa gdje san bila dosad??? Jesam li spavala stoljetni san?
Kad se nešto voli nikad nije kasno. Ima na njemu bezbroj mogućnosti. Mogu se igrati do mile volje. Ovo je bolje od klavira.
Volim svoj sintesajzer!!! Ne zanima me više lijeva ruka kojom ne znam i ne mogu pratiti pjesmu. Ovo igranje mi je sasvim dovoljno.
