Hej Franjo javi se
xxx
u nevjerovanju
povjerovala
u neljubavima
zaljubila
u porazima
pobijedila
u traganjima
pronašla
xxx
veljača 2014.
jabuka
neubrana
zrela
sočna
uberi
i
pokloni me
sebi
Sretan vam Dan jabuka !
Hej Franjo javi se
San
Sanjala sam te, prvi put.
Bila sam uz more. Ribarski čamci i na njima ribari. I ti među njima. Ne znam kako se zoveš. Ne znaš ni ti mene. Razmjenjujemo neke ribe. Dopadaš mi se. Srednjih godina, preplanuo.
Odjednom si mi bliže. Srce mi poskakuje. Zapjevaš neku ribarsku. Ne znam tekst, al ja prihvatim melodiju. Naši glasovi su u potpunom sazvučju. Uživamo, bez izgovorene ijedne riječi.
Znala sam da se zoveš Franjo.
Udaljena sam. Čujem zvuk tvojeg broda koji isplovljava. Trčim iz sve snage i u zadnji tren uspijevam skokom doskočit na brod. Brod je sav presvučen u bijelu plastičnu ceradu. Provlačim se u njegovu utrobu. Otkrivam da je brod proziran i da mogu vidjeti morsko dno. Oduševljena sam. Umjesto riba u njemu žive psi i ljudi. Razočarana sam. Ljudi žele prevrnuti brod.
Budim se.
Hej Franjo javi se
INTERMEZZO
Hej Franjo javi se
Bećarac
na mom blogu skupila se klapa
samo lažnih slobodnih momaka
oće otet Franju iz daleka
dok ih Franjo iza ćoška čeka
zasipa ih rafalnim bećarcem
rastjera ih sa jednim udarcem
bježi četa po malenom selu
ne da Franjo rič na svoju Melu
Mela plješće, bravo Franjo bravo
volin tebe, kom krivo, kom pravo
Hej Franjo javi se
Prekosutra
sreća
najveća
mila…
u jednoj riječi
sav svijet
se okrenuo
naglavačke
u jednom danu
pronašla
i izgubila
urnebes
stres
tuga
danas sam prvi put tužna
jer sam se poveselila
jer sam poletjela
jer sam shvatila
da je sutra moj neprijatelj
da je sutra još veća distanca
da je sutra, sutra koje ne obećava
da zaboravim danas
i preskočim sutra
i budem prekosutra
kad svanut će novo jutro
samo za mene
Hej Franjo javi se
Dijagnoza
tolerancija na tebe mi je malena
bijela krvna zrnca mi postala crvena
stišćeš me u grudima i gušiš u glasu
predajem se akutnom transu
imunitet zakazao, nema mi spasa
zarazom se širiš od glave do pasa
tablete ne pomažu, lijek nepoznat
zdravlje otišlo u nepovrat
xxx
bolesti ovoj predajem se sada
ljubotitis mnome kronično vlada
zašto baš mene ova dijagnoza snađe
lijek protiv Franje nek' se brzo pronađe
xxx
još trese me groznica subotnje noći
s temperaturom 40 k njemu ću poći
želim da me liječi, da mi ne da mira
kao po klaviru kad tipke prebira
želim da mi šapće, da mi pjeva, pleše
želim da mu poziram dok me u kamenu kleše
želim previše, toliko da željeti se bojim
joj ljudi ja tog Franju, uistinu volim
Hej Franjo javi se
Bećarac
šorom gega Mela predebela
Franju traži, nije u garaži
viče Mela Franjo dragi di si
kod kuće mi nikad dušo nisi si
A Franjo će:
dođi Mela predvečer u staju
sjeno meko, bit će ko u raju
e moj Franjo džaba su ti strune
kada nisi zagleda se ume
Hej Franjo javi se
Tišina
na mom dlanu kao linija života
na vjeđi si mi ko jutarnja rosa
na usni te skrivam u zagonetni osmijeh
na vratu osjećam ko ugodan parfem
u uhu te čujem zanosnim baritonom
u njedrima bubnjaš plavom rapsodijom
u zbilji
ti si samo tišina
bezvremenska
moja izmišljotina
Hej Franjo javi se
Dragi Franjo,
556 dana, a možda i više, koje vrijeme ne može da izbriše, čekam, tragam i vjerujem u tebe. Kad bih znala da znaš za ovaj blog, kad bih bila sigurna da me pratiš, prestala bih ovu potragu i pomirila se s činjenicom da jednostavno ne želiš susret, tipkanje, ni bilo što u svezi sa mnom. Pustila bih te na miru.
No onaj moj nesmotreni trenutak kad sam ti poslala krivi broj, drži me u uvjerenju da su se zvijezde posložile protiv nas, da nas svojom gravitacijom sve više udaljavaju, kako se naši putovi baš nikada ne bi seli. Ma, šalim se, ne vjerujem ja ni riječ u sudbinu kletu, i vračke i čarabarke. Kako si put iskrčimo takvim ćemo se truckati do kraja…
I zato sam uporna, i zato se ne dam, jer mogle su se naše misli, naši putovi nebrojeno puta sresti u zbilji, a da jednostavno prošetamo jedno pored drugog ne znajući koliko smo blizu. Tko zna, možda si ti već upoznao mene, prošetao do mog grada…?
Ovo je moje prvo pismo tebi. I evo već na samom početku sam nezadovoljna njime. Imam nešto malo dara za pisanje, pa sam očekivala da ću te ovim pismom prizvati najnježnije što umijem, a opet duhovito i posvećeno. No sve moje moći prestaju onog trena kad znam da moram biti realna; da je istina u tebi, istina koju tako žarko želim, a ti je skrivaš i čuvaš… ili jednostavno ne znaš da sam tu.
Koliko ću te dugo tražiti ? Koliko ću još puta svoj telefonski broj udijeliti nepoznatima? Ima li nade da odustanem, sad kad sam zapravo odlučila da te nađem ? Ne znam, jer snage imam za cijeli bataljon, i volje imam da izvedem mak na konac, i želje imam da te potražim, saznam istinu i napokon se smirim.
Samo se pitam, i ta pitanja me znaju pokolebati: Ugrožavam li tebe ovim pisanjem? Postajem li ti dosadna ? Vidiš li me kao psihijatrijski slučaj ? Vodim li na ovaj način specijalni rat protiv tebe ? I imam li ja pravo da te tražim ?
Dao si mi neke smjernice za koje se mogu uloviti. Dao si ih zbog želje da te pronađem, tako to barem ja vidim. I pošto si nestao zbog nemogućnosti komunikacije, čekaš li dan kad ću se pojaviti.
Ne, ne, ne; ne smijem još jednom odustati, neka me proglase ludom, neka me pljuju i nek se naslađuju, smiju, štagod. Ovaj put, neću se dati, neću se predati. Ja znam gdje te tražiti treba i to će biti moj posljednji pokušaj.
Ima još jedno jako važno pitanje koje me muči. Što ti ja mogu ponuditi ? Prijateljstvo sigurno. A što ako bi ispalo više ? Daleko smo, predaleko. Koliko bih ja bila u stanju da žrtvujem? Koliko bi ti bio u stanju da žrtvuješ ? Tu zapnem, tu se spotaknem, tu zašutim. A onda shvatim da nije Zagreb na kraj svijeta.
Vrijedi li započinjati nešto za što unaprijed znaš i predosjećaš da nema izgleda ? Zašto filozofirati i unaprijed nešto osuđivati na propast ? Bezbroj pitanja, a ja te ni upoznala nisam. To se zove ludost !
Ako me čitaš, bojiš li se da ću te odati, ako se javiš ? Ne boj se ! Nije ovo ljubav već samo njena fikcija. Nije ovo nasilan čin, zavjera, već potraga. Nisam ja skroz naskroz pošandrcala, već samo malo luckasta…
Ako te zanimaju moji osjećaji, znaj da nisam tugaljiva ptica koja jeca svoju posljednju pjesmu u napuštenom gaju. Neki blogeri me tješe, neki kude jer misle da sam očajna. Zabavljam se pišući o tebi, veselim se svakom stihu koji me osupne, radujem se kad slučajno ispadnem duhovita. Ti mi donosiš odmak, ti me veseliš, uživam u druženju s tobom na ovom blogu.
Eto, dođoh do kraja ovog pisma, a nisam ti rekla da si mi već prijatelj.
Najljepši ti pozdrav šaljem.
P.S. Još imam djelić tvojih poruka u arhivi. Tek toliko da znam da te nisam izmislila. A da sam te idealizirala, to je istina, moj neobični prijatelju.
Od danas, nigdje osim ovdje neću ti ostavljati poruke, da se ne bi netko poigrao našim imenima. Da budem jasnija: nema slatkih poruka na teletekstu, CMC-u, razglednica, poruka na radiju, na facebooku, telefonskoj sekretarici; Morzove abecede, šifriranih poruka… samo ti i ja ovdje na blogu i ako si pošten i hrabar na mom mailu.
Hej Franjo javi se
Rat i mir
nudim ti primirje
da se predaš
il da se ne daš
namećem ti tampon zonu
da ne izbjegneš
da se pribereš
nisam za okupaciju
za mirovnu sam deklaraciju
ako dušo želiš rat
ja moram dezertirat
potpisujem kapitulaciju
priznajem tvoju manipulaciju
Hej Franjo javi se
kad bih ti napisala
najnježniju pjesmu
bio bi to stručak
neubranih
poljubaca
kad bih ti napisala
najtužniju pjesmu
osjetio bi vibracije
notnih zapisa
negdje u dubini
mene bez tebe
kad bih ti napisala
najveselije stihove
bio bi ti
u njoj
i
ovdje
kad bih ti napisala…
bila bi to
pjesma
ljubavlju narisana
notama opjevana
veseljem cvrkutava
samo
kad bih ti napisala
Hej Franjo javi se
xxx
ljubiš
prenježno
treperim
osmijehom
xxx
šapćeš
najtiše
želim
još više
xxx
maziš
paziš
ljubiš
me
xxx
ožujak, 2014.
Hej Franjo javi se
Eto mi problema.
Taman kad sam htjela malo odahnuti od Franje, postadoh blog tjedna. Znala sam ja, da sam pegula.
Koja su očekivanja od mene ? Da sipam postove ? Eeee, baš sad nemam inspiraciju.
Lijepo vas molim da mi pomognete. Nek’ se pjesma zove Tišina…
P.S. Ako nekome preglasna ova moja tišina neka vrisne glasno.
Tišina
Hej Franjo javi se
- Franjooooooooooooooooooooo ! Jesil tuuuuuuuuuu ?
- Mnnnnn.
- Franjoooooooooo ! Daj probudi se! Ja sam Mela !
- Aaaaaaaaaa! Koja Ela ???
- Mela! Mela! Ne Ela! Zar se ne sjećaš ?!
- Sjećam se. Pusti me da spavam!
- Franjo, pa pet do podne je, ura je da krenemo, tamo gdje ćemo se sresti .
- Mnnnnn. Sresti ? A koja si ti ?
- Mela.
- Ja sam Stipe.
- A joj, oprosti! Pogrešan san.
Hej Franjo javi se
Previranja, prepucavanja, preporod
Danas sam si postavila vrlo važno pitanje.
- Jesu li sve ove pjesme upućene Franji?
- A jooooooooooj ! Ne znam. Mislim da djelomično jesu. U stvari nisu.
- Ili jesu ili nisu ?
- Pa sad, zatekla si me. Ja u stvari ne znam Franju… On jeste postojan i s njim se jesam tipkala… Ali ja mu ne nudim sebe na dlanu. Samo žalim što se nikad nismo sreli.
- Franjo je tvoja inspiracija?
- Da. Otkada smo se virtualno sreli ili bolje reći izgubili, ja pišem.
- Ti si u fazi oblačkastoj, lelujavoj, zanesenoj ?
- Da. To je moja faza kada me spuca pisanje, kada sipam riječi, kada sam nemirna i poletna. Odlična faza u kojoj ne trebam ni jesti, ni spavati. U toj fazi se jako puno smijem, i sve mi je vrckasto i trckasto. Psihijatri bi rekli euforija. Ja bih rekla sreća, a možda i ljubav.
- Jesi li ti možda zaljubljena u Franju ?
- Kakvo glupo pitanje ! Kako mogu biti zaljubljena u nekog koga ne znam ?
- Pa ono malo što znaš o njemu, potaklo te na pisanje, promijenilo te… pišeš ljubavne pjesme.
- Hm. Da. Uistinu sam zaljubljena unaprijed, u jednog Franju koji me voli, u onog kojeg čekam, a taj netko ne mora biti ni nalik mome Franji kojeg tražim.
- Tvoj Franjo i Franjo ? Jesu li to dva lika ?
- Ja bih željela da budu jedan.
- Znači ipak si zaljubljena u svog Franju.
- Ne. Da. Ne znam. Možda. Ma pusti me na miru da uživam u maštanju.
Hej Franjo javi se
Tebi kojeg nema
tvoja sam bila
još od davnina
pjevala ti
skladala
u kamenu te klesala
šaputala ti nježno
zbog tebe plakala
slikala ti riječi
bojom te tkala
tvoja sam još bila
dok hodao si sretan
u zagrljajima mnogih
nesputan i vedar
tada, ni slutio nisi
da za tebe baš živim
da moja budućnost ti si
tvoja sam i sada
i čekam da me nađeš
tragam i ja za tobom
da me ukradeš
xxx
ožujak, 2014.
Hej Franjo javi se
ne javljaš se na pozive moje
zasivio si sve palete moje
u crno-bijeloj tehnici živim
i samo tebi se osmjehujem, divim
gubiš se polagano s obzora sanja
a ja postajem sve manja i manja
kad nestane poezije, kad nastane muk
hoćeš li me probuditi ko umilan zvuk
hoćeš li ikada k meni svratiti
hoćemo li ponovno tipkanjem vrijeme tratiti
ne mogu više budna snatriti
izgubih te, moram shvatiti
u mojim pjesmama ti mirno živiš
nekad me kudiš, nekad se diviš
daj molim te igraj fair play
ja želim tipkanje, želim replay
Hej Franjo javi se
Svemirski blizanci
ljepota si moja
kojom se odijevam
bez tebe
samo sam gola žena
tvojim stihovima pišem
tvojim pjesmama dišem
tvojim
samo tvojim
velom zaogrnuta
ja sam
lijepa
tvojim korakom
hodam slijepa
bez bojazni
da se spotaknem
živa sam u
tuzi tvojoj
i sreći
i nesreći
zanesena sam u
osmijehu tvome
u očima tvojim
ocrtavam se i smijem
tvojim venama tečem
tvojim srcem bijem
ja sam tvoja:
još neopjevana pjesma
nenaslikana slika
ja sam tvoja slika i prilika
ožujak, 2014.
Hej Franjo javi se
ne moraš
mi pričati
o jeseni
o samoći
o potrazi
o bijegu
pričaj mi
o tipkama
po kojima
prebireš
najljepše
melodije
pred san
pričaj mi
o gudalu
kojim miluješ
rasprodani
dan
dočaraj mi
bubnjevima
i gitarom
i harfom…
svoju priču
zasviraj mi
život
pokloni
ples
da se otisnem
među zvijezde
i zapjevam
zaplešem
zanesena
zvjezdani
tango
