Hej Franjo javi se
Dragi Franjo,
556 dana, a možda i više, koje vrijeme ne može da izbriše, čekam, tragam i vjerujem u tebe. Kad bih znala da znaš za ovaj blog, kad bih bila sigurna da me pratiš, prestala bih ovu potragu i pomirila se s činjenicom da jednostavno ne želiš susret, tipkanje, ni bilo što u svezi sa mnom. Pustila bih te na miru.
No onaj moj nesmotreni trenutak kad sam ti poslala krivi broj, drži me u uvjerenju da su se zvijezde posložile protiv nas, da nas svojom gravitacijom sve više udaljavaju, kako se naši putovi baš nikada ne bi seli. Ma, šalim se, ne vjerujem ja ni riječ u sudbinu kletu, i vračke i čarabarke. Kako si put iskrčimo takvim ćemo se truckati do kraja…
I zato sam uporna, i zato se ne dam, jer mogle su se naše misli, naši putovi nebrojeno puta sresti u zbilji, a da jednostavno prošetamo jedno pored drugog ne znajući koliko smo blizu. Tko zna, možda si ti već upoznao mene, prošetao do mog grada…?
Ovo je moje prvo pismo tebi. I evo već na samom početku sam nezadovoljna njime. Imam nešto malo dara za pisanje, pa sam očekivala da ću te ovim pismom prizvati najnježnije što umijem, a opet duhovito i posvećeno. No sve moje moći prestaju onog trena kad znam da moram biti realna; da je istina u tebi, istina koju tako žarko želim, a ti je skrivaš i čuvaš… ili jednostavno ne znaš da sam tu.
Koliko ću te dugo tražiti ? Koliko ću još puta svoj telefonski broj udijeliti nepoznatima? Ima li nade da odustanem, sad kad sam zapravo odlučila da te nađem ? Ne znam, jer snage imam za cijeli bataljon, i volje imam da izvedem mak na konac, i želje imam da te potražim, saznam istinu i napokon se smirim.
Samo se pitam, i ta pitanja me znaju pokolebati: Ugrožavam li tebe ovim pisanjem? Postajem li ti dosadna ? Vidiš li me kao psihijatrijski slučaj ? Vodim li na ovaj način specijalni rat protiv tebe ? I imam li ja pravo da te tražim ?
Dao si mi neke smjernice za koje se mogu uloviti. Dao si ih zbog želje da te pronađem, tako to barem ja vidim. I pošto si nestao zbog nemogućnosti komunikacije, čekaš li dan kad ću se pojaviti.
Ne, ne, ne; ne smijem još jednom odustati, neka me proglase ludom, neka me pljuju i nek se naslađuju, smiju, štagod. Ovaj put, neću se dati, neću se predati. Ja znam gdje te tražiti treba i to će biti moj posljednji pokušaj.
Ima još jedno jako važno pitanje koje me muči. Što ti ja mogu ponuditi ? Prijateljstvo sigurno. A što ako bi ispalo više ? Daleko smo, predaleko. Koliko bih ja bila u stanju da žrtvujem? Koliko bi ti bio u stanju da žrtvuješ ? Tu zapnem, tu se spotaknem, tu zašutim. A onda shvatim da nije Zagreb na kraj svijeta.
Vrijedi li započinjati nešto za što unaprijed znaš i predosjećaš da nema izgleda ? Zašto filozofirati i unaprijed nešto osuđivati na propast ? Bezbroj pitanja, a ja te ni upoznala nisam. To se zove ludost !
Ako me čitaš, bojiš li se da ću te odati, ako se javiš ? Ne boj se ! Nije ovo ljubav već samo njena fikcija. Nije ovo nasilan čin, zavjera, već potraga. Nisam ja skroz naskroz pošandrcala, već samo malo luckasta…
Ako te zanimaju moji osjećaji, znaj da nisam tugaljiva ptica koja jeca svoju posljednju pjesmu u napuštenom gaju. Neki blogeri me tješe, neki kude jer misle da sam očajna. Zabavljam se pišući o tebi, veselim se svakom stihu koji me osupne, radujem se kad slučajno ispadnem duhovita. Ti mi donosiš odmak, ti me veseliš, uživam u druženju s tobom na ovom blogu.
Eto, dođoh do kraja ovog pisma, a nisam ti rekla da si mi već prijatelj.
Najljepši ti pozdrav šaljem.
P.S. Još imam djelić tvojih poruka u arhivi. Tek toliko da znam da te nisam izmislila. A da sam te idealizirala, to je istina, moj neobični prijatelju.
Od danas, nigdje osim ovdje neću ti ostavljati poruke, da se ne bi netko poigrao našim imenima. Da budem jasnija: nema slatkih poruka na teletekstu, CMC-u, razglednica, poruka na radiju, na facebooku, telefonskoj sekretarici; Morzove abecede, šifriranih poruka… samo ti i ja ovdje na blogu i ako si pošten i hrabar na mom mailu.
