SAJAM TAŠTINE

Život je smrtonosan, no i unikatan, a za preživjeti mora se jesti i piti.


*
„Friends“ (2/2, 1995.), reprizirana prije dva dana, njima svojstvenim humorom, obrađuju odnos odraslih spram majčina mlijeka, jer ljudi su jedina bića koja piju kravlje, kozje, ovčje, magareće, kobilje, devino, kokosovo ili ptičje mlijeko, a čim poodrastu postanu ekstremno intolerantni prema laktozi vlastite vrste.


**
Jučer je u Korneuburgu uhićen liječnik koji je kolege na poslu otrovao tortom što je izazvalo dodatnu simptomatsku paniku obzirom na aktuelnu pandemiju. Činjenica kako je liječnik podrijetlom sa Zapadnog Balkana nije uvijek primarna za slične kronike (perspektivni psihijatar iz dobrostojeće obitelji koji je kirurgiju zamijenio psihologijom), koliko eksploatacija i transformacija vijesti do rasprave o fenomenologiji rđave kašike iz devedesetih i historiji viljuške iz 12. veka.



***

Urođeni prainstinkt prepoznavanja zdravih od potencijalno štetnih namirnica prati čovječanstvo stotinama tisuća godina, no sam okus hrane je nešto što se uči.

Dugo i strpljivo.

Iziskujući pri tome prilagodbu više čula; od izgleda, mirisa, teksture do treniranja većine receptora na jeziku.
Što čovjeku pođe za rukom tek u odrasloj dobi.

Skeptičnost prema novim i egzotičnim namirnicama je samo posljedica navike koju ljudi steknu u obitelji, a ne zato što su nam preci bili kuhari s 5 zvjezdica.

Stoga se antroplogijom i pedagogijom kulture jedenja neki bave profesionalno, neki iz hobija, a neki iz razloga golog preživljavanja.

Cervantes je napisao kako nema boljeg umaka/začina od – gladi.

Ovaj post posvećujem Danu sjećanja na sve kušače hrane koji su svojom žrtvom omogućili da uživamo svim raspoloživim čulima u svim dostupnim delicijama.

De bon gout.

Oznake: pribor za jelo i Revolucija XVIIIst.