SAJAM TAŠTINE

Interpretacija mita o Sizifu Alberta Camusa nudi dublje uvide u naše postojanje.
Osuđeni na vječni zadatak guranja gromade uz brdo, samo da bismo je gledali kako se kotrlja natrag, Sizifova nevolja odražava naše vlastite ponavljajuće i često naizgled uzaludne napore.

Ovaj mit nosi dublju lekciju: svrha života ne nalazi se u krajnjem cilju, već u lekcijama naučenim kroz borbu.
Jedina prava konačnost u životu je smrt, pa čak i uspjesi, iako imaju objektivne komponente poput 'pobjede' i 'gubljenja', u konačnici su prolazni.
Bit Sizifove lekcije leži u prihvaćanju da životu ne postoji univerzalno značenje.
Naše reakcije na nedaće nas definiraju, čineći sve naknadne ciljeve sekundarnim u odnosu na proces korišten u njihovom postizanju.

Camusov Sizif simbolizira stalnu borbu svojstvenu ljudskom iskustvu unutar svemira lišenog inherentnog značenja, ostavljajući nas da stvorimo vlastiti subjektivni osjećaj svrhe i značaja.

Kao takav simbolizira stalnu borbu svojstvenu ljudskom iskustvu unutar svemira lišenog inherentnog značenja.
Neumorni napor guranja gromade uz brdo, bez ikakvog obećanja konačnosti ili nagrade, odražava često ponavljajuće i naizgled besmislene napore koje poduzimamo u našim životima.
Kao što Camus piše: “Teško da postoji strast bez borbe.”

Doista, sve su borbe u osnovi iste.
Suočavamo se s prijetnjama ili izazovima, a naš rast proizlazi iz svladavanja tih prepreka s otpornošću i odlučnošću.
Taj proces, a ne ishodi, oblikuju naš karakter i samosvijest.

Čin neprestanog nastojanja, bez obzira na ishod, ima unutarnju vrijednost.
Sizifov vječni rad metafora je ljudskog napora koji oblikuje naš karakter, otpornost i osobni rast.

Proces rada na postizanju ciljeva, usprkos njihovoj nepostojanosti, mjesto je gdje se krije pravi smisao.
Camus dirljivo kaže: “Sama borba prema visinama dovoljna je da ispuni čovjekovo srce. Sizifa treba zamisliti sretnim.”
Samo putovanje, ispunjeno naporom i odlučnošću, postaje izvor osobnog ispunjenja i rasta.
Uspjeh, iako mjerljiv postignućima, prolazan je i ubrzo ustupa mjesto novim izazovima.
Prepoznavanje da je uspjeh prolazan potiče nas da pronađemo radost i svrhu u našim naporima i putovanjima, umjesto da se fiksiramo isključivo na rezultate.
Ova perspektiva potiče održiviji i ispunjeniji pristup životu, gdje je naglasak na kontinuiranom rastu i učenju.
Vrhovi koje dostižemo samo su privremeni, a doline na koje nailazimo dio su trajnog procesa samootkrivanja i razvoja.

Unatoč vječnoj kazni, Sizif može pronaći trenutke radosti u svom radu.
Vježbanje zahvalnosti za mala dnevna iskustva i postignuća pomaže nam zadržati pozitivan pogled, bez obzira na šire okolnosti.
Ova praksa zahvalnosti obogaćuje svakodnevni život i poboljšava opću dobrobit.
Usredotočujući se na ono što možemo kontrolirati - naše stavove i reakcije - možemo pronaći zadovoljstvo čak i kad se suočimo s nevoljama.

Camus razmišlja o ovoj ideji kada piše: “Što su mi bili potrebni toliki napori? Meke linije ovih brežuljaka i ruka večeri na ovom uznemirenom srcu uče me mnogo više.”
Vanjski uspjesi često su kratkotrajni i podložni čimbenicima izvan naše kontrole.
Fokusiranje na unutarnju provjeru valjanosti—kao što su osobne vrijednosti, integritet i samopoštovanje—osigurava dosljedniji i pouzdaniji izvor ispunjenja.

Ovakav način razmišljanja smanjuje ovisnost o vanjskom odobravanju i povećava emocionalnu otpornost, omogućujući nam da s više samopouzdanja i mira upravljamo životnim izazovima.
Pomiče mjesto kontrole prema unutra, osnažujući nas da pronađemo smisao u svojim naporima i da cijenimo svoj rast i napredak.
Sizifova vječna borba je i naša.
Živote provodimo usredotočeni na guranje metaforičke gromade na brda životnih izazova, često više fiksirani na privremeno zadovoljstvo dostizanja vrhunca nego na prepoznavanje vlastitog osobnog napretka na tom putu.
Možemo odlučiti vidjeti životne izazove kao prokletstva ili ih možemo vidjeti kao prilike za razvoj otpornosti.
Kad naiđemo na vrh koji moramo osvojiti, možemo ga i nadmašiti, shvaćajući da su sve životne borbe u biti iste:

1. Izazov
2. Nemir zbog suočavanja s izazovom
3. U nadi da ćete svladati izazov
4. Pronalaženje unutarnjih resursa za svladavanje izazova
5. Prevladavanje izazova, samo da biste vidjeli beskrajne vrhove planina i doline iza njih
Mit o Sizifu uči da se svrha i smisao života nalaze u samoj borbi, a ne u postizanju krajnjeg cilja.
Prihvaćanjem stvarnosti svemira bez inherentnog značenja i pronalaženjem radosti.

ilustracija #BobbyStrebs

Oznake: Camus

ulomak iz romana “God Bless You, Mr. Rosewater”: “Zdravo, djeco. Dobro došli na Zemlju. Ljeti je vruće, zimi je hladno. Okrugla je, vlažna i prenapučena. Kad izađete, imat ćete nekih stotinjak godina na raspolaganju. Postoji samo jedno pravilo meni poznato. Kvragu, budite dobri”. Budite dobri”.

Knjigu "Klaonica 5" sam uspio pročitati dugo nakon gledanja ekranizirane inačice.
Ni meni nije jasno kako je Kurt Vonnegut mogao tako dugo ostati neprevođen. .
Zajedljivo sarkastična, mračno smiješna, ratna priča prožeta Vonnegutovom znanstvenom fantastikom smatra se jednim od najvećih antiratnih romana svih vremena.
Nepotrebno je reći da uključuje dobru dozu grubog jezika, kakav vojnici znaju koristiti.
Vonnegut ne piše iz romantične, vatrene perspektive koja prevladava u kulturi nakon Drugog svjetskog rata.
Kako nam kaže u prvom autobiografskom poglavlju romana, nakon neugodnog razgovora sa suprugom svog ratnog prijatelja (Mary O'Hare, kojoj je posvećena Klaonica-5), shvatio je da će knjiga koju je trebao napisati doprinijeti kulturna mitologija koja perpetuira ratove i glamurizira sudjelovanje mladića u njima. Dakle, Vonnegut joj je dao obećanje, kako ako ikada završi svoju knjigu i po njoj se napravi film, neće biti uloga glumaca poput Franka Sinatre ili Johna Waynea.
Ne bi bilo uloga za “glamurozne, ratne, prljave starce”, koji “učine da rat izgleda jednostavno divno, pa ćemo ih imati puno više.
Posljedično, Vonnegutov roman ne hvali britanske bombardere koji su izvršili bombardiranje Dresdena, ne opravdava američku umiješanost ili općenito podupire Drugi svjetski rat po tom pitanju.
Umjesto toga, pisao je o gladnim i bolesnim ratnim zarobljenicima.
Priča nam o dobrom čovjeku koji je preživio bombardiranje, ali je pogubljen jer je iz ruševina izvadio čajnik.
I kao što Vonnegut ističe u romanu, "u ovoj priči gotovo da i nema likova, a nema gotovo nikakvih dramatičnih sukoba."
Napisao je to na ovaj način jer je "jedan od glavnih učinaka rata, naposljetku, taj da ljudi obeshrabreni da budu likovi”, pod čime misli da ih se doživljava kao ljudska bića.

Vonnegut je na jednoj tribini ispričao i ovo:
“Moj ujak Alex Vonnegut, prodavač životnog osiguranja školovan na Harvardu koji je živio u ulici North Pennsylvania 5033, naučio me je nečemu vrlo važnom.
Rekao je da, kada stvari stvarno idu dobro, trebamo biti sigurni da to PRIMIJETIMO.
Govorio je o jednostavnim prilikama, a ne o velikim pobjedama: možda o ispijanju limunade u vrućem poslijepodnevu u hladu ili o mirisu obližnje pekare; ili pecanje, i ne mareći hoćemo li što uloviti ili ne, ili čuti nekoga kako sasvim sam jako dobro svira klavir u susjednoj kući."
#ŠkolskaKnjiga

Oznake: kurt vonnegut