SAJAM TAŠTINE

ulomak iz romana “God Bless You, Mr. Rosewater”: “Zdravo, djeco. Dobro došli na Zemlju. Ljeti je vruće, zimi je hladno. Okrugla je, vlažna i prenapučena. Kad izađete, imat ćete nekih stotinjak godina na raspolaganju. Postoji samo jedno pravilo meni poznato. Kvragu, budite dobri”. Budite dobri”.

Knjigu "Klaonica 5" sam uspio pročitati dugo nakon gledanja ekranizirane inačice.
Ni meni nije jasno kako je Kurt Vonnegut mogao tako dugo ostati neprevođen. .
Zajedljivo sarkastična, mračno smiješna, ratna priča prožeta Vonnegutovom znanstvenom fantastikom smatra se jednim od najvećih antiratnih romana svih vremena.
Nepotrebno je reći da uključuje dobru dozu grubog jezika, kakav vojnici znaju koristiti.
Vonnegut ne piše iz romantične, vatrene perspektive koja prevladava u kulturi nakon Drugog svjetskog rata.
Kako nam kaže u prvom autobiografskom poglavlju romana, nakon neugodnog razgovora sa suprugom svog ratnog prijatelja (Mary O'Hare, kojoj je posvećena Klaonica-5), shvatio je da će knjiga koju je trebao napisati doprinijeti kulturna mitologija koja perpetuira ratove i glamurizira sudjelovanje mladića u njima. Dakle, Vonnegut joj je dao obećanje, kako ako ikada završi svoju knjigu i po njoj se napravi film, neće biti uloga glumaca poput Franka Sinatre ili Johna Waynea.
Ne bi bilo uloga za “glamurozne, ratne, prljave starce”, koji “učine da rat izgleda jednostavno divno, pa ćemo ih imati puno više.
Posljedično, Vonnegutov roman ne hvali britanske bombardere koji su izvršili bombardiranje Dresdena, ne opravdava američku umiješanost ili općenito podupire Drugi svjetski rat po tom pitanju.
Umjesto toga, pisao je o gladnim i bolesnim ratnim zarobljenicima.
Priča nam o dobrom čovjeku koji je preživio bombardiranje, ali je pogubljen jer je iz ruševina izvadio čajnik.
I kao što Vonnegut ističe u romanu, "u ovoj priči gotovo da i nema likova, a nema gotovo nikakvih dramatičnih sukoba."
Napisao je to na ovaj način jer je "jedan od glavnih učinaka rata, naposljetku, taj da ljudi obeshrabreni da budu likovi”, pod čime misli da ih se doživljava kao ljudska bića.

Vonnegut je na jednoj tribini ispričao i ovo:
“Moj ujak Alex Vonnegut, prodavač životnog osiguranja školovan na Harvardu koji je živio u ulici North Pennsylvania 5033, naučio me je nečemu vrlo važnom.
Rekao je da, kada stvari stvarno idu dobro, trebamo biti sigurni da to PRIMIJETIMO.
Govorio je o jednostavnim prilikama, a ne o velikim pobjedama: možda o ispijanju limunade u vrućem poslijepodnevu u hladu ili o mirisu obližnje pekare; ili pecanje, i ne mareći hoćemo li što uloviti ili ne, ili čuti nekoga kako sasvim sam jako dobro svira klavir u susjednoj kući."
#ŠkolskaKnjiga

Oznake: kurt vonnegut