SAJAM TAŠTINE

U 20. poglavlju prvog dijela Don Quijote-a priča Sancho P. svom gospodaru prispodobu o pastiru i 300 njegovih koza pri prijelazu rijeke u ribarskoj barci, a u koju stane jedna po jedna, na što ga vitez prekine jer bi tim ritmom pripovijedanje trajalo godinu dana.
I još ne bi došlo kraju.

U kratkom proznom djelu “Istina o Sanchu Panzi” Franz Kafka zamjenjuju uloge (subjekt-objekt), čime akteri dobivaju potpuno nove zadatke.
Sancho Panza, koji se, usput, nikad time nije hvalio, uspio je tijekom godina odvratiti pozornost od svog “demona” (Don Quijote), a gutajući puno viteških i razbojničkih romana u večernjim i noćnim satima potonji je, nenaoružan, činio zadivljujuća djela, koja samim time nikome nisu naštetila.
Sancho Panza, slobodan čovjek, ravnodušno je pratio Don Quijotea u pohodima, možda iz određenog osjećaja odgovornosti, vodeći pritom, njemu zanimljive, razgovore o tome do samoga kraja.


Nerijetko i danas susrećemo slične likove, naročito ako su potonji pretrpjeli psihičke lomove.
Borba s demonom prikazana je kao unutarnji psihološki problem, a istodobno su tužni vitez i njegov živahni sluga također arhetipovi sjećanja.


S njima jaše sjećanje, na magarcu - kao i zaborav, na konju.

Današnji Sancho je vjerojatno benigni, hipersenzibilni, bezoblični lik zarobljen u svojevrsnom egzitencijalnom hororu između istine i mašte koje ga se, navodno, tiču.
Sancho si je pri tome dodijelo ulogu Spiritus Rector-a, tj. osobu od koje se zajednica (ili pojedinac) dade duhovno voditi.

Lik intuitivno osjeća kako mu jezična i maštovita snaga nisu dovoljne da bi to smisleno izvele.

Predstavljanje jastva više nije avantura, niti je nagrada vrijedna truda, a formalno je suočavanje iscrpljeno u konvencionalnom prepričavanju subjektivne instrospekcije tj. samo-mjerenja.

#artDeco Lux

Oznake: Kafka 1917_1931