I nije bio neki posebni užitak griješiti u školi.
Nitko ih nije volio, naročito one istaknute crvenom olovkom ili flomasterom.
S vremenom naučimo kako su greške sastavni dio života koje, nerijetko, bivaju i od velike pomoći.
Greške i promašaji su uvijek i šansa za popravak na bolje.
Što ne polazi svakome za rukom.
Naročito narcisoidnima. Njima je posebno teško učiti na vlastitim greškama.
Pri retrospekciji također je moguće pogriješiti, bilo precjenjivanjem („Bolje sam predvidio nego ostali“) ili samozaštitom („Nitko nije mogao predvidjeti ishod“).
Narcisoidi ne uče na greškama, čak ni onda kad nešto dobro naprave.
Njihova samosvijest je figurativno JENGA toranj (visoka ali klimava) , dok je kod običnih ljudi više kao piramida (ne previsoka ali stabilnija).
Dakle priznavanje grijeha je izvlačenje dijela iz takve drvene slagalice.
Narcisoidi se često uspiju uspentrati u karijeri upravo zbog, naizgled nenarušivog, samopouzdanja.
Chamorro-Premuzic kaže – iz razloga što ljudi teško razlikuju samosvijest i kompetenciju, pa zato u nekim kulturama i zemljama naginju mišljenju kako oni samosvjesni raspolažu potencijalom za vodeće pozicije.
Oni često svojataju uspjehe drugih ili prebacuju krivicu na druge kad nešto krene u krivo.
To vrlo često šteti sredini kojoj su na čelu, jer ne samo što donose loše odluke, nego guše i motivaciju onih oko sebe.
#MaxViktorAntiqBooks
Oznake: erare humanum
|