|
Mnoge stvari koje danas uzimamo zdravo za gotovo jer očito čine naše živote boljim imale su vrlo trnoviti put.
Ponekad je nama ljudima jednostavno teško prihvatiti nove ideje, čak i ako su svima u interesu.
Vrlo je dragocjena pojava ljudi s nevjerojatnim idejama, no to može biti vrlo frustrirajući proces za one mislioce i izumitelje koji ne mogu razumjeti zašto svijet ne želi ili odbija njihovu pomoć. U nekim slučajevima ti heroji nisu ni poživjeli dovoljno dugo da bi vidjeli da njihov rad konačno bude priznat. Ali i naknadno priznanje možemo ubrojati u neki oblik zahvale ili oduživanja.
Teško je povjerovati da su se prije samo nekoliko stotina godina, prije nego što je Louis Pasteur razvio svoju teoriju klica 1870. godine, operacije izvodile bez ikakve sterilizacije. Da, nisu ni ruke oprali. Pa ipak, operacije su se provodile na potpuno isti način, a sve infekcije i bolesti pripisivane su "lošem zraku". Sredinom 19. stoljeća engleski liječnik Joseph Lister dokazao je da je ova teorija o "lošem zraku" ili "mijazmu" pogrešna i razvio prvi antiseptički sprej na svijetu. Nažalost, trebala su proći desetljeća da medicinska struka prihvati da bi njihova nečistoća mogla biti uzrok tolikog broja infekcija.
Nešto tako jednostavno poput pranja ruku nije postojalo sve dok mađarski liječnik Ignaz Semmelweis nije naredio svojim studentima da steriliziraju ruke u posebnoj tekućini nakon povratka s obdukcije. Kada je uvedeno ovo novo pravilo, stopa zaraze u ostatku bolnice drastično je pala. Dok je Mađarska spremno prihvatila novi proces pranja ruku, Semmelweis se borio da proda ideju u ostatku Europe i na kraju je poludio djelomično svojom frustracijom što svijet nije prihvatio njegove procese sterilizacije. Ironično, Semmelweis je na kraju umro od inficirane rane na ruci koju liječnici u prihvatilištu nisu pravilno obradili.
Engleski liječnik John Snow otkrio je uzrok izbijanja vodene kolere u Londonu 1854. godine i svoju je teoriju mogao potkrijepiti nepobitnim i empirijskim dokazima. Snow je proučavao izvore vode iz kojih su pili oboljeli od kolere i otkrio da su uvijek pili iz istog izvora. Nažalost, i za Snowa i za Londona, njegovi argumenti su prihvaćeni puno kasnije.
Američki fizičar Robert Goddard, izumitelj rakete na tekuće pogonsko gorivo ( NASA-in svemirski centar nosi njegovo ime), bio je naširoko ismijavan kada je prvi put predložio mogućnost istraživanja svemira na raketni pogon. Godine 1919., znatno prije nego što je lansiranje Sputnika 1957. godine istraživanje svemira dovelo u fokus javnog interesa, Goddard je objavio rad pod naslovom "Metoda za postizanje ekstremnih visina" u kojem je izložio osnove raketne znanosti. Iako se Goddard sada smatra ocem svemirskog doba i raketne znanosti, njegovo životno djelo bilo je uglavnom ignorirano i zanemarivano tijekom njegova života.
Starogrčki astronom Aristarh rođen 310. pr. Kr.na otoku Samosu, razvio je jednu od najrevolucionarnijih teorija u ljudskoj povijesti tisućama godina prije nego što je dokazana. Aristarhu se pripisuje razvoj prve heliocentrične teorije zvijezda, koja je postavila Sunce, a ne Zemlju, u središte našeg Sunčevog sustava. Iako ismijana u svoje vrijeme, Aristarhova su uvjerenja konačno uvažena 1610. kada je renesansni astronom Galileo dokazao da je heliocentrična teorija točna.
Filozof i teoretičar iz 16. stoljeća Giordano Bruno imao je ideje o prirodi svemira koje su bile stoljećima ispred njegovog vremena, a koje su vjerojatno bile uzrok njegove smrti. Kao proto-kozmolog, Bruno je brzo prihvatio heliocentrični model Sunčevog sustava. Bruno je otišao još dalje i tvrdio da svemir kao cjelina nema središte i da je zapravo beskonačna ravnina. Zbog toga je pogubljen. Danas gotovo svi astronomi dijele Brunovo uvjerenje o beskonačnom svemiru.
William Harvey, pionir anatomije i fiziologije u 16. stoljeću, zaslužan je jer je prvi koji je točno opisao krvožilni sustav tijela, ističući da krv teče kroz srce, a ne kroz jetru, kako se mislilo više od tisuću godina. Često se teško odreći uvjerenja koja su tako dugo trajala, a Harveyjeva su otkrića dočekana sa sumnjom i neprijateljski. Negativna reakcija na njegovo životno djelo dovela je do toga da je Harvey do kraja života ostao samotnjak, iako se sada smatra herojskim pionirom anatomije.
Talijanski liječnik iz 17. stoljeća Marcello Malpighi danas se smatra ocem mikroskopske anatomije. Postavio je temelje za napredak u fiziologiji i razumijevanju mozga. Dijelom zbog njegovog nepoznatog podrijetla, a dijelom zbog njegovih revolucionarnih ideja o ljudskom tijelu, Malpighi i njegove ideje nikada nisu bile dobrodošle u Bologni, gdje je studirao, predavao i prakticirao veći dio svog života. Pred kraj života, Malpighi je bio žrtva fizičkog zlostavljanja i provala, sve dok mu kuća nije spaljena i on je bio prisiljen pobjeći u Rim pod papinu zaštitu.
U znanstvenim krugovima 19. stoljeća, revolucionarni rad Alice Evans koji se bavio pasterizacijom uglavnom je zanemarivan, i to samo zato jer je bila - žena. Studija i istraživanja Evansove su pokazivale kako konzumacija nepasteriziranih mliječnih proizvoda može dovesti do opasne bakterijske infekcije zvane bruceloza. Evans je preporučivala da se svi mliječni proizvodi podvrgnu procesu pasterizacije, ali su je ismijavali i mliječna industrija i znanstvena zajednica sve dok nakon 10 godina uvjeravanja pasterizacija konačno nije postala uobičajena praksa.
Henry Freeman, engleski ribar i spasilački brodar rođen 1835. godine, bio je jedan od prvih zagovornika upotrebe plutenih prsluka za spašavanje u pomorstvu. Nažalost, njegova nastojanja da njihovu upotrebu učini obveznom uglavnom su naišla na gluhe uši. Sve dok Freemana i njegovu posadu čamca za spašavanje nije zahvatila posebno jaka oluja koja je navodno uništila više od 200 brodova uz istočnu obalu Engleske. Svi voditelji čamaca za spašavanje poslani u oluju su se utopili osim onog u prsluku za spašavanje: Henry Freeman. Nakon te kobne oluje, prsluci za spašavanje postali su sve rašireniji.
Do danas je Barbara McClintock jedina žena koja je dobila Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu. Međutim, sredinom 20. stoljeća znanstvena zajednica ismijavala je McClintockovu. U stvarnosti, McClintock i njezino istraživanje prirode DNK jednostavno su bili previše napredni za njezine suvremenike i ona je bila pod intenzivnim nadzorom. Tek desetljećima kasnije ostatak znanstvene zajednice je shvatio McClintock i da je bila u pravu u vezi s prisutnošću i prirodom određenih gena koji se nazivaju transpozoni ili "skakajući geni".
I Alexander Fleming, škotski biolog zaslužan za otkriće penicilina, otkriće koje se često navodi kao "najveća pobjeda nad bolešću ikad postignuta", nije odmah prepoznat jer je heroj antibiotika kakvim se smatra danas, više od 10 godina nakon otkrića pokušavao objasniti važnost i potencijal bakterije u borbi protiv infekcije. Svoje je nalaze objavljivao u znanstvenim časopisima i iznosio svoje argumente brojnim znanstvenim odborima, ali sve bezuspješno. Tek kada su kolege istraživači Ernest Chain i Howard Florey pročistili penicilin i stabilizirali antibiotik, prepoznata je njegova korisnost.
Sve ove povijesne ličnosti (a spisak nije konačan) smatralo se ludima.
Iako su bili u pravu.
(*Mijazmatska teorija prijenosa bolesti držala je da su bolesti poput kolere, klamidije ili Crne smrti bile uzrokovane mijazmom, štetnim oblikom "loša zraka". Teorija je držala da je izvor ovih epidemijskih bolesti bio mijazam koji emanira iz kvarne organske tvari.)
#Kate #NASA
.
Oznake: post bez pouke
|
