marchelina
27.10.2014., ponedjeljak
Ranjenike se ne ostavlja
|
"Stižu oštrije pedagoške mjere za učenike" bruje informativne vode. Malo se sjelo, mozgalo, promućkalo i zaključilo - mjera isključenja iz škole ostaje za one najgore. Najgori, to su oni koji, najčešće, više od svega, nisu imali sreće. Sreća, to je ono kad se rodiš u funkcionalnom okruženju. Kao što i sam izraz kaže, to je ono kad tvoje gnijezdo funkcionira. Kad je u gnijezdu nekoliko malih ptića, pa mama ptica i tata ptičac. Onda oni lete i donose hranu u kljunu. Mali ptići šire svoje kljuniće a mama i tata ptice brižno ih pune. Ok, povremeno se mama ptica i tata ptičac porječkaju. Poleti malo perja oko gnijezda. Ali već do sljedećeg leta, čuje se gugutanje. Mali ptići rastu, jačaju, i uče letjeti. Uče letjeti od mame i tate koji lete. Ima, međutim, i takvih gnijezda gdje te nema tko naučiti letjeti. Takva gnijezda slučajnom prolazniku izgledaju baš kao i svako drugo, normalno gnijezdo. Tu su grančice i kamenčići, i mrvice zemlje i blata. I čuje se ptičukanje i vide se mali, širom otvoreni gladni kljunovi. Međutim, mame ptice i tate ptičca nema. Otišli su, poletjeli za hranom, ali hrane nije bilo. Loša okućnica, loš izbor čestice drva za izgradnju gnijezda. Iscrpljeni od uzaludnih letova, mama i tata ptice sve se češće porječkavaju. Leti perje, ali lete i kosti, ponekad bude i krvi, i skriči se. A gugutanja su sve rjeđa i rjeđa. Pa ih onda više uopće i nema. I ne samo da onda u takvim gnijezdima nedostaje hrane i ptičjeg pjeva, nego, što je najgore od svega, mali ptići nemaju od koga naučiti letjeti. Oni bi rado letjeli, pogotovo što vide ptiće sa susjednih stabala kako već nesigurno, ali i vedro, izvode svoje prve drhtave letove. Pa skupe ono malo hrabrosti koju su sami u sebi posadili, čisto iz nagona za opstankom. Hop, hop, hop. Padaju jedan za drugim mali ptići iz tog tužnog gnijezda, jer ih nije imao tko naučiti letjeti. Dolje, na zemlji, bespomoćni su skoro kao kornjače izvrnute na leđa. Mlataraju krilcima, trude se, trude se uzletjeti zajedno s nekim sretnijim ptićima, ali ne uspijevaju. Nekima od njih krilca su se u padu slomila. Pa šepesaju, vuku se po šumskom tlu, pužu. Oni sretni ptići iznad njihovih glava, smiju im se, prelijeću iznad njih klikčući:"Heeeej, luzeriiiiiii....!". Mali, ranjeni ptići, pokušavajući sačuvati ono malo dostojanstva, ono malo nečega što oni zamišljaju kao dostojanstvo jer ga nikada nisu imali prilike vidjeti, postaju sve glasniji što su im krila ranjenija, bolnija, nepokretnija. Ponekad, kad im se previše približi, i ujedu nekog od onih sretnih ptića. Ako već ne mogu uzletjeti i letjeti, bar mogu gristi. I onda su jednog dana došli gospodari šume, oni isti koje nije bilo briga za mamu i tatu ranjenog ptića dok su uzaludno okolo tražili hranu, i donesu udluku: Ranjene ptiće potrebno je maknuti iz šume. Ometaju veličanstvene, društveno i ptičje prihvatljive letove onih sretnijih ptića. I dođoše tako jednog dana, pokupiše sve ranjene ptiće i odnesoše ih daleko od sigurnosti šume, na nekakvu praznu, golu ledinu, na brisani prostor gdje nikome neće smetati. Mali, ranjeni ptići, ne mogavši se podignuti s tog mračnog tla, odlučiše - ako ne možemo letjeti, moramo naučiti puzati. Tako su umjesto ptica, za prijatelje uskoro imali samo zmije i sve ostalo što puže. Međutim, ni zmije nisu imale više milosti za njih nego one sretne ptice. I tako su ranjeni ptići postali lak, prelak plijen zmijama jer niti su mogli letjeti, niti su mogli dovoljno brzo puzati. Zmije su dobro omastile brke, a ona sretna ptičad, preliječući ponekad tu tužnu ledinu bez ijednog preživjelog ptića, cvrkutala je: "Tako im treba, kad su bili nesposobni za let."  |