marchelina
27.03.2013., srijeda
Blogofiksacije
|
Neki dan san naletila na jedan tekst di se neko onako baš cinično izražava o blogerima. Ka ono, niko ko "potječe" sa bloga nema pravo nazivati se, jednog dana, piscem. Pa makar nakon bloga objavija i stotinu knjiga. Osobno, neman problema s takvim izjavama i stavovima i neman ništa protiv da me se do kraja života naziva blogericon jer ja to, prije svega, i jesan. Štagod to značilo, jel'te. (nek me zovu kako oće, samo da ne tuku, reka bi narod). Meni je moj blog dragocjeno misto u svemiru i donija mi je puno veselja a sad oće li me neko zvat vako il' nako, sporedno je. Međutim, nešto skroz drugo me tu muči. Zašto se, naime, blog doživljava kao "niža vrsta" u književnosti? Pa, toliko puta sam upravo na blogovima pročitala vrhunske tekstove od ljudi "anonimaca" koji niti su imali pretenzije postati piscima niti su imali namjeru ikada izaći iz svoje anonimnosti. I dan danas znam svratiti na blogove tih genijalaca i pitam se di su nestali i zašto su nas prestali darivati svojim riječima. Koliko puta sam čula da su neki poznati pisci, u nekim svojim počecima, a i poslije, nenadane misli, pod naletima nenadane inspiracije, znali zapisivati na salvete kafića u kojima su se zatekli. To zvuči tako ...književno, ha? Salvete? Pa, za mene su blogovi te salvete. Dođe čoviku tako nešto, i zgrabi salv...pardon, tipkovnicu... Netko svoje salvete kasnije zgužva i baci, netko ih nosi kući pa prepisuje sa njih. Netko piše na blogu pa ga kasnije ugasi, netko sa bloga završi na policama knjižara. U čemu je razlika? Nego, nisan misecima mogla uć na ovi blog zbog nekih tehničkih peripetija. E pa, to je danas riješeno (fala, zna ona ). Osjećan se ka da san se vratila doma. Sad se moremo opet minjat za...salvete hihi. |