marchelina
17.07.2011., nedjelja
Midnight summer dream
|
Spustili smo se do mora niz strmu padinu Marjana puteljcima koji su kao stvoreni za ovisnike o adrenalinu. Stazice prekrivene borovim iglicama klizavije su od spusta niz zaleđenu planinsku nizbrdicu usred zime. Pogrešan pokret i čeka te skotrljavanje sa neizvjesnim posljedicama. Pitala sam se što mi to treba, kraj toliko mirnih, kupačima prilagođenih marjanskih plaža. Tješila me samo pomisao da nas dolje zaista čeka plaža. Zamišljala sam skrivenu plavu lagunu, sa pripadajućim joj srebrnastim pijeskom i pitomim plićakom. Ono što me dolje dočekalo, međutim, izgledalo je još nepristupačnije od puta kojim smo se spustili. Ogromne stijene uronjene u more, kao da je netko nebeskom dizalicom premjestio kamene blokove Stonehenga i iz čiste obijesti ostavio ih baš tu. Stijene u moru zovu, vabe, kao okamenjene morske sirene. Prilijepila sam se za jednu od njih spremna okameniti se i ja, tako suncu izložena, besramno prepuštena. Ništa tako čovjeka ne uvuče u svoju strukturu, kao topla stijena na obali. Njena mekoća je nelogična, ali stvarna. More je već bilo nestrpljivo, pa se odlijepih. Predala sam mu se bez oklijevanja. More je jedini ljubavnik od kojeg ne tražim predigru. Spremna sam, čim me prvim valom dodirne. Dupini su me odvukli do pola Bračkog kanala pa me vratili zbunjenu, razbarušenu, izmorenu. Iznad naših glava marjanski borovi zelenom sjenom pokušavali su utišati cvrčke. Kad su se modra sjena mora i zelena sjena bora zagrljene spremile za noć, krenuli smo. Grad nas je dočekao nasmijano. Iz mora smo na njegove ulice doteturali slani i omamljeni. Matejuška je mirisala na srdele. Marmontova je bila cirkus, kakofonija dječjih uzvika, uličnih svirala i lijenog žamora. Ljetne haljine koketirale su i sa vlastitim vlasnicama. Muškarci su potpisivali bezuvjetnu predaju pred brončanim dekolteima. Na Peristilu neki su mladići s tisućama pletenica u kosi plesali s vatrom. Stranci su pljeskali. Mi, ovdašnji, pravili smo se da nam idu na živce. U jednoj, najvećoj i najveličanstvenijoj sobi Palače, Dioklecijan je stavio čepiće u uši. I zaspao nasmijan. |