marchelina
21.12.2010., utorak
Tears in heaven
|
Ja nikada nisam imala moju frizerku. Sve žene koje sam poznavala, imale su svoju frizerku. Meni jednostavno nije trebala moja frizerka. Ma, nije mi trebala ničija frizerka. Imala sam kosu koja se sama pretvarala u frizure, ovisno o tome je li vani puhalo jugo ili bura. Na jugo, moja bi se kosa sama pretvorila u ono što se zove "valovita kosa". Bila bi sva u loknama. Na buru, raskošni valovi i lokne bi nestali, i moja bi kosa izgledala kao loše skuhani špageti zalijepljeni na moju glavu, a potom zaliveni uljem. Maslinovim. Moja kosa je bila meteoropata. Bila je i prirodno plava, sve dok me nisu uvjerili, neki, da je plavo dosadno. I kao, pošto imam svijetle oči, pa još i svijetlu kosu, pa još i svijetlu put, izgledam bezbojno. "Fali ti malo kontrasta, bejbe". Tako ja odoh do prvog salona, i opituram se u tamnocrveno. Bakreno. U početku sam uživala u iznenađenju ljudi koji su me poznavali kao plavušu. To je bilo zabavno, moram priznati. Ali onda sam počela nedostajati sama sebi. Šta ja znam, navikla sam se bila na onu svoju bezkontrastnu pojavu u ogledalu. Odlučih dakle ponovo postati prirodna plavuša. Ali, avaj. Frizerka koju sam ovaj put bila odabrala, reče mi da mi je sad korijen kose pretaman, i da će proces vraćanja na plavo biti spor i dugotrajan. Druga opcija je bila još gora - blajhanje. Slijedilo je razdoblje u kojem sam jednom mjesečno odlazila kod te frizerke, a ona mi je svaki put, navodno, na glavu stavljala svjetliju nijansu. Od bakrene, tamnocrvene išla je na malo manje tamnocrvenu. Pa na još manje tamnocrvenu. Pa na skoro svijetlocrvenu. Objašnjavala mi je da ću tako, skoro prirodnim, nenasilnim putem, ponovo postati plavuša. Nakon šest mjeseci, i po 200 kuna svakog mjeseca, nisam bila ni za nijansu svjetlija nego na početku tretmana. Jedina promjena koju sam primjetila, nije se odnosila na kosu, nego na moj novčanik. Nakon šest mjeseci, ja tu frizerku ipak nisam smatrala "svojom". Puče mi film. Moja najbolja prijateljica imala je svoju frizerku. Ja se kod nje nisam nikada frizirala, ali sam voljela dolaziti u taj salon jer je ta frizerka bila najzabavniji i najsmješniji stvor na svijetu. Bilo je nečeg kaubojskog u njenom držanju, pogotovo kad bi, sa cigaretom u kutu usana, lepršala oko glava svojih mušterija, istovremeno brbljajući, i smijući se na sav glas. Ona sama, mijenjala je frizure na dnevnoj bazi, takoreći. Svaki put kada sam tamo svratila na kavicu i čavrljanje, ona je imala drugačiju frizuru. Pramenovi žuti ili crveni, umetci, raskuštrana, zalizana, "mladenački", "reperski", njena kosa bila je šašavi Disneyland. A tek oblačenje. Svaka majica u kojoj je radila, klizila je sa jednog ramena, tako da sam samo čekala kada će komplet odjeća sa nje skliznuti naočigled zaprepaštenih dama u salonu. Znala je i gatati. U kavu, u karte, u fažol. Bila je najbolja gatara među frizerkama, i najbolja frizerka među gatarama. Iz nje je život prštao, zajedno sa vodoskocima njenog smijeha, i gejzirima njenog promukolg, vrckastog, energičnog glasa. Odlučila sam se jednog dana i zamolila je za savjet. Kako ponovo postati plavuša, a bez prevelike gnjavaže? U roku od tri sekunde dala mi je dijagnozu: "Tebi, lipa moja, triba blajhanje. Pusti te priče o postepenom vraćanju na plavo. To služi samo za izmamljivanje tvoga novca!" Sjedoh na stolicu, a ona prione. Iz salona sam, nakon puna dva sata, izašla plava, temeljito izblajhana, i nasmijana. Kako je zabavno bilo dati se u ruke toj Kalamiti Jane! Nije ona meni samo promijenila boju kose, dotjerala mi je i raspoloženje, i uz sve to, napravila i frizuru kakvu nikada u životu nisam imala. Osjećala sam se tako...lijepom! Rekla mi je: "Bez obzira na sve kemije i mogućnosti, čovjeku najbolje stoji ona boja kose sa kojom se i rodio. Ti si, Marčelina, pla-vu-ša!" "Slušaj, ako ćemo se vriđat..." - počnem ja. "Ne, ozbiljno, plave su ti oči, plava ti je priroda, i koža ti je koža plavuše, i smijeh ti je plav! " Smijala sam se, plavim smijehom, i zagrlila sam je. Bilo mi je nejasno, doduše, kako to čovjek može imati plavu, ili smeđu, ili tamnocrvenu prirodu, ali ona je to tako samouvjereno izgovarala, i tako posvećeno pristupila pronalaženju frizure koja "ide uz moj smijeh", da sam, sva sretna, zaključila: "Imam svoju frizerku!" Mjesec dana iza toga, kada je korijen moje kose počeo izbivati sav taman i neprimjeren mojoj plavoj prirodi, otišla sam opet kod nje. Naravno, dobila sam potpuni tretman: kava, priča, savjeti u vezi muškoga roda, pituravanje i sređivanje frizure. Ovaj mjesec sam trebala otići i treći put kod nje. Kosa opet prošarana izdajničkim tamnim vlasima, frizura izgubila formu. Međutim, nikako uhvatiti vremena. Dobro, ni novca. Prošli vikend, u subotu, prolazila sam kraj salona i pomislila:"Svratit ću, ne moram se frizirati, ali ću popiti kavicu sa mojom frizerkom, uživati u njenoj energiji, u njenom kalamitijevskom, šeretskom stilu i gestikulaciji, nasmijati se malo i...i reći joj da sam je izabrala za moju doživotnu frizerku". Nisam svratila, sjetila sam se nekog važnijeg posla, i odlučila da ću svratiti za par dana. Jutros sam dobila poruku. Krenula je bila na posao, i... Samo tako. Samo tako. Čovjek ode samo tako. Čak i kad je pun energije, i kad je kauboj, i kada sije radost oko sebe, čovjek nestane, samo tako. Ode. Nema tu logike. Nema pravila. Moja frizerka je otišla, i nisam joj stigla ništa reći. Moja frizerka je otišla, a ja sam jutros, ispred ogledala, pokušavajući vodom nekako umiriti naplakane oči, čula njen smijeh. A onda sam, kroz šum vode kojom sam pokušavala zaustaviti suze, čula, kako mi sigurnim, čvrstim glasom dovikuje sa one strane ogledala: "Znaš, lipa moja, frizura ti uopće nije važna...." I nije. Važna je bila ona toplina. Važan je bio svaki onaj mali trenutak naše ženske solidarnosti, naših lamentacija o muškom rodu, o seksu, vezama, djeci i braku. Važno je bilo upoznati, i imati u svom životu nekoga tko je sa toliko osebujnog stila, volje i energije radio svoj posao. Sad kad te više nema, najednom mi je smiješno to što me mučila moja boja kose i frizura. Znam , znam što je sve tebe mučilo. Nije te mazilo, kaubojko moja. Želim, za ovaj Božić, dvije stvari: Prva je, da tamo negdje kuda si otišla, nađeš kauboja dostojnog sebe. Druga je, da nikada više ne propustim ući u salon u kojem postoji netko kome bih željela reći da ga volim. Nikada više. S frizurom, ili bez nje. |