marchelina
22.10.2010., petak
Selma, nagni se kroz prozor, molim te
|
Selma je za sve kriva. Veliki broj svjetskih problema, nedaća i nevolja prouzročen je predrasudama. Predrasude nas razdvajaju i često su temelj mnogim sukobima, nekada i krvavim, sa tragičnim ishodima. Jedna od predrasuda koja me ovih dana muči je ona koju gajimo mi svjetovnjaci prema crkvenim licima. Naime, bahati kakvi jesmo, uvjereni smo da svećenici nisu sposobni shvatiti naše svjetovnjačke hedonizme, i da jedini stav koji imaju o, recimo, muzici koju slušamo, jest onaj kritički stav. Kad bi nam na primjer netko rekao da naša visoka presvijetla crkvena lica slušaju, ili su u mladosti slušali "Bijelo dugme", mi bismo vjerojatno pomislili da tome nekom jadničku baš i nije dobro, da nije pri sebi, da mu nisu svi kod kuće, i tako dalje i tako bliže, da ne kažem...niže. Da radnici Željezare Split nisu odlučili prenoćiti na Kaptolu, pod prozorom jednog od tih presvijetlih lica, meni nikada ne bi do mozga došla, ni u najcrnjem ludilu, pomisao da je to crkveno lice u mladosti slušalo na primjer "Bijelo dugme", možda čak i svakodnevno, u pauzi između dugih, monotonih satova vjerske obuke i pripreme za obnašanje časnog svećeničkog poziva. Naravno, nisam toliko zastranila da bih vizualizirala jednog svećenika kako se negdje potajice drma uz ritam "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac", mada, moram priznati da mi ta vizualizacija zvuči jako zabavno, ali sam skoro pa sigurna da je suptilno buduće svećeničko uho kradom slušalo i preslušavalo, žarom kojim se prebrojavaju kuglice svete krunice, onaj evergreen među laganicama, naslova "Selma, ne naginji se kroz prozor" Znajući da muzika utječe na mladog čovjeka, jednim dijelom čak bitno ostavljajući trag na njegovu nevinu, podložnu psihu, lako je zaključiti zašto će onaj jedan prozor na Kaptolu ostati zatvoren, odnosno, čak i ako se otvori, nitko se kroz njega neće nagnuti, pa će prosvjed gladnih radnika Željezare Split imati odjeka koliko bi otprilike imao da su, umorni i promrzli, svoj vapaj uputili nekom, snijegom zametenom, stablu na Zavižanu. Neće se nitko nagnuti kroz prozor ispod kojeg su proveli noć, osim možda tek pred jutro, da bi se, nestrpljivim provirivanjem, utvrdilo jesu li već napokon otišli. Sada bi zlobnici, naravno, u cijeloj priči o Selmi, prozorima i Bijelom dugmetu, našli hrpu materijala za još jednom dokazati i ukazati, po tko zna koji put, na čvrstu povezanost države i crkve, našlo bi se tu i materijala za potkrepljivanje zakona o spojenim posudama, a sve zato što se ni prozori na Markovom trgu neće odškrinuti, a ako se i odškrinu, nitko se neće kroz njih nagnuti, što je više nego očit dokaz o jednakom muzičkom ukusu politike i crkve. I jednima i drugima jednostavno je u podsvijesti, a sve zbog jedne Selme, ostalo da je naginjanje kroz prozor opasno, rizično i nepotrebno. Može se, naime, sasvim lijepo putovati udobnim vlakićem sve do kraja (mandata), a da čovjek niti jedan jedini put ne pogleda kroz prozor vagona. No dobro, u svemu je bar nešto pošteno i pravično. Radnici Željezare Split, ili radnice Kamenskog, i još na tisuće drugih radnika ove zemlje, mogu slobodno također dijeliti isti muzički ukus, pa, ležeći na klupama ispod kaptolskih prozora, ili na pločniku ispred tvornica, ili balansirajući na rubovima tvorničkih dimnjaka, pjevati neku njima omiljenu i prigodnu pjesmicu, čak i iste grupe, možda onu "Pristao sam bit ću sve što hoće", pa tako dok im ne prekipi. Dok se ploča ne odvrti, a igla gramofona ne izliže. Šteta što je većina radnika bez posla, plaće, nade i kruha, godištem bila predodređena na slušanje Bijelog dugmeta. Da bar pripadaju malo mlađoj generaciji, generaciji hip-hopa, pa da se diljem Lijepe naše zaori jedno gromoglasno hiphopanje splitskog TBF-a, pa da se napokon, sad kad je kompletan naš život inkasiran, sa radničkih usta prolomi jedini učinkoviti stih, braćo i sestre, "ODJEB JE LANSIRAN". |