marchelina
22.09.2010., srijeda
Kajdanka i smijeh
|
Moj život kao da je podijeljen na melodije. Odavno sam zaključila da ne biramo mi muziku, pjesme, nego one biraju nas. One dođu, dolete iz nekog etera, kao ptice puštene iz kaveza...neke od njih u kljunu donesu radost, neke donesu tugu, ili neobjašnjivu čežnju... Isto onako kako sam uvjerena da brodovi koji se oglase sirenom iz splitske luke to u stvari pozdravljaju samo i osobno mene, tako sam uvjerena da pojedine pjesme dolaze samo meni i mom uhu, iz nekih nedokučivih razloga koje samo Svemir zna. Pa u trenutku kad mi dođu nije uopće bitno spadaju li te pjesme u onaj neki opus moje omiljene glazbe, ili ne. Kada dakle prevrćem stranice svoga života one mi se uvijek otvaraju kao glazbene stranice, za svaki posebni trenutak posebna pjesma, i nikad neću znati da li su te pjesme činile te trenutke posebnima, ili su ti trenuci takvima činili pjesme... Muzika je čisti adrenalin, što sam starija sve sam svjesnija da plešem svoj život po notama, potpuno ovisna o ritmu, o akordu, o tonu. U biti, znam da me ništa u životu nije tako pokretalo kao muzika. Kao suprotnost toj činjenici stoji činjenica da nikada nisam bila sakupljač muzike, vrlo malo, i skoro ništa muzike sam u životu snimila i „spremila“. Zašto? Zbog onog uvjerenja da muzika bira mene a ne ja nju...ne volim planirano slušanje glazbe, volim kad mi dođe, kad mi se zabije u pleksus iz zraka i sruši me na pod...volim kad me usmrti bez najave i upozorenja, kad me otme ovozemaljskim stvarima, zavitla zrakom i lansira u drugu dimenziju...volim kad me rani, kad me slomi, kad me presavije i kada me od nota zaboli u stomaku ona jedna točka koju nazivaju središtem životne energije... Vrlo rijetko mi prija slušanje muzike „sa predumišljajem“. Nekako kao da znam da se sve stvari događaju po nekom svom redu i logici te da naše namjere i predumišljaji i planovi najčešće uništavaju taj krhki, a savršeni svemirski red... Sa muzikom mi je kao i sa humorom, ako ima pitanje od kojega se u životu ježim, to je ono „'oćeš da ti ispričam jedan vic?“ Obično sasvim ozbiljno odgovorim „ Neću.“ A u sebi još dodam „Nemoj, nemoj svega ti!“ Zarobljavanje smijeha u vicevima smatram skoro pa svetogrđem, vječnim ljudskim nastojanjem da sve uhvati, imenuje, sortira...najsmješnije i najduhovitije stvari ne žive u vicevima, jedini humor koji me baca u ekstazu je onaj humor situacije, kada se stvari poslože same od sebe i dovedu do neodoljivih napada smijeha, a koje je poslije nemoguće prepričati, objasniti, predočiti, logiku tog smijeha shvaćaju samo oni koji su bili akteri te određene situacije... Ako sam se u životu i smijala ispričanom vicu, to sam najčešće radila zato da ne povrijedim onoga tko mi ga je ispričao. Ipak, ima nešto što je zaista smiješno u tome...naime, kad ja mrtva ozbiljna kažem da ne želim čuti vic, onaj koji mi je postavio to pitanje umre od smijeha smatrajući da se zezam. Jer valjda ne vjeruje da netko zaista ne želi čuti vic, ili da netko zaista ima obraza iskreno reći da ga ne želi čuti. Pa mi ipak ispriča vic. Ja, ne želeći povrijediti dotičnog veseljaka, smijem se. Pa ovaj pomisli kako je bio u pravu kad je pomislio da se ja šegačim kada sam izjavila da ne želim da mi ispriča vic. Bez obzira što mrzim kad mi ljudi pričaju viceve, ipak moram priznati da su u biti ti vicevi često zaslužni za moje dobro raspoloženje. Naime, ako sam loše volje, a ljudi to primjete, dobrodušno mi krenu pričati viceve, ne bi li me oraspoložili. Što je otprilike isto kao da nekom tko visi sa vanjske strane nebodera od tridesetosam katova i grčevito se drži pobijeljelim prstima za rub, stanete nogom na te iste prste. Već ionako loše volje, pričanje viceva me baci u potpunu i konačnu depresiju. Pa, sam, da bi izbjegla viceve, odlučila glumiti da sam dobre volje. A ne može se čovjek praviti da je dobre volje na duži rok bez da na kraju stvarno postane dobre volje, ako ništa, a ono razgaljen ironijom situacije. Međutim, na to je najčešće slijedilo ovo: " Vidim da si dobre volje, pa reko' ajd' da ti ispričam jedan vic..." Skoro pa situacija ala kvaka 22. Onda sam se dosjetila. S obzirom da većina ljudi u namjeri da ispriča vic performans započinje sa "A jesil' čula onaj vic o...", prije nego bi dotična osoba uspjela završiti uvodnu rečenicu, uskakala sam, panično, sa "JESAM!" Ok, to je uspijevalo spriječiti pričanje vica, ali taj pogled pun razočarenja koji bi mi nesuđeni šaljivdžija uputio, slamao je moje meko srce, pa sam, sa osjećajem krivnje, brzo nadodavala " ...al' nema veze, ispričaj mi ga, nisan ga odavno čula, već sam i zaboravila kako ono ide..." Pričač bi se naglo razvedrio i osokoljeno razvezao nešto tipa "Doš'o Mujo Hasi i kaže mu..." a ja, ugnjavljena do krajnjih granica bola, pravila bih se da pratim zaplet u vicu, mrzeći i njega, i sebe, i viceve, i hdz (hdz onako, iz navike). Ipak, moja averzija prema slušanju viceva ima i časne iznimke. Radi se, naime, o tome da postoje ljudi koji zaista znaju ispričati vic. Njihova tajna je u tome što oni taj vic ne ispričaju, nego ga odglume. Takvi ljudi mogu pričati i najdosadniji i najgluplji vic na svijetu, jer će svojim umijećem uživljavanja, karikiranja likova, savršenim tajmingom i ritmom rečenice od najbanalnije pošalice napraviti stand-up komediju i natjerati vas da doslovno vrištite, plačete, držite se za stomak, preklinjete, umrete. Takvi pričači viceva su kao neki seoski travari, čarobnjaci, pravo narodno blago, i nisam ih baš puno u životu srela. Obično ih dijelim u dvije skupine sasvim suprotnog stila naracije. Jedni, dok izvode, maksimalno se koriste gestikulacijom i pomiču i mrdaju svakim pokretnim dijelom tijela, uz prigodne grimase, artikulaciju i držanje tijela. Ona druga skupina pak, za vrijeme performansa ostaje bezizražajnog lica, nepomičnog tijela, pa vas na smijeh, osim savršeno poentiranog sadržaja, nagoni i ta njihova kamena hladnokrvnost. No, i jedni i drugi jednostavno - znaju. Nakon njihovog performansa ostajete onako zadovoljno iscrpljeni kao poslije dobrog seksa. Dobro, najidealnije je kada naletite na to dvoje u paketu, hoću reći, i smijeh i seks , "dva u jedan", ali, to je sad već jedna sasvim druga tema.... |