marchelina
03.07.2010., subota
Cik-cak po Istri
|
Sve za Istru – natječaj Ja u stvari mrzin natječaje. Bilo kakve, a pogotovo književne. Sama riječ „natječaj“ izazove u meni onaj osjećaj obaveze pisanja, kao, sad ja to nešto moram napisati, a čim ja nešto, a pogotovo pisati, moram, automatski zablokiran. Jedanput mi je tako bilo dojavljeno za neki natječaj u Crnoj Gori di je nagrada bila novčana, i to mašala novčana, a ja san bila u frci s lovom (kako originalno), i odlučila san pokušat. Sila san isprid konpjutera mrtva ozbijna, riješena da svima dokažen kako se čovik pisanjem ipak može obogatit, i ostala tako narednih tri-četri sata, obamrla od same pomisli na natječaj, buljeći sa potpunim neshvaćanjem u prazni wordov dokument na ekranu isprid sebe, ne napisavši niti slovca. Ja to jednostavno ne-mo-gu, mislila san. Isto to san pomislila i u trenutku kad san na blogu.hr ugledala objavljen natječaj za najbolju erotsku priču. Samo san iz puke znatiželje povirila u propozicije natječaja, tek toliko da ustvrdin koju nagradu ću i ovaj put propustit, kadli tamo crno na bilo stoji – „Autor pobjedničke priče i osoba koju izabere ...povesti sa sobom...Istra...3 dana u Vrsaru...u Istri...u Istri...Istri...Istri?!?“ U Istri?!? Ček, jel' mi to pričamo o istoj Istri? O onoj Istri do koje nikad nisan uspila doć, a sanjam o njoj zadnjih dvadesetak godina?? Kvragu, pomislila san, za takvo putovanje spremna san i na najveće žrtve, pa čak eto i na sudjelovanje na nekakvom natječaju!  I tako, misec dana nakon toga, čudo se dogodilo, moja priča je bila pobjednička, i ja se, nakon nekoliko dana nevjerice i totalne euforije zaputim u Istru u pratnji moje kolegice sa bloga, Danice Čvorović. Vožnja od šest, sedam sati u poširokom mercedesu njenoga čače je bila čisti adrenalin. Goreg dvojca na putu hrvatske ceste odavno ne vidješe. Ja san bila poluluda od sriće i treme pri pomisli na književnu večer u sklopu Casanova festivala, na kojoj ću biti predstavljena, a Danica je bila luda od mog ludila. Naime, koliko god san se neizmjerno veselila šta ću napokon vidit Istru, istovremeno san umirala od same pomisli na nastup na toj književnoj večeri.  Užasavan se javnih nastupa, i kovala san planove kako nagovorit Danicu da zaminimo identitete pa da na scenu tu večer lipo umisto mene izađe ona. Zeznuta kakva već je, ona je taj prijedlog kategorički odbila. Zbog naše lagane dekoncentriranosti i mojih nesuvislih monologa, dolazilo je do nebrojenih naglih kočenja u vožnji, popraćenih mojin vriskovima i Daničinim smirenim:“Ne brini, Marčelina, ovi ti Merđo ima ABS!“ Ja blage veze nisan imala šta li joj je taj ABS, ali san zahvaljivala bogu šta ga imamo, usput se nadajući da je to nešto legalno.  Tuneli, fobije, klaustrofobija i konjuktivitisi Dan prije puta, probudila san se natečenog desnog oka. Nisan obraćala previše pažnje, nije izgledalo strašno. Popodne istog dana, oteklina na oku je poprimila zabrinjavajuće razmjere. Na hitnoj pomoći, doktor mi kaže: - Imate konjuktivitis, i to malo teže vrste. - Šta to znači? – upitan ga sa strepnjom. - To znači da morate stavljati kapi, mazati kremu, potpuno zatvoriti bolesno oko da ga zaštitite od vjetra i prašine, i nikako ne ulaziti u more. - A jel' smin putovat? - Pa, ne bi smjeli. - Dobro – odgovorin pokorno, a u sebi pomislin, super, ipak ću izbjeć taj nastup! Viša sila! – A, doktore, šta mislite od čega mi je doša taj konjuktivitis? - Pa..možda ste skloni tome? Jeste li već imali takvih problema prije? - Sklona san ja mnogim stvarima u životu, doktore, ali konjuktivitisi se nikada nisu uklapali u to kako ja zamišljan hedonizam. Ovo mi je prvi konjuktivitis. - Eh, onda je moguće da ste pod nekim stresom? Stres to zna izazvati, znate. Imate nekih većih problema trenutno...egzistencijalnih, emotivnih....? - Još gore od toga – odgovorin mu uz tegobni uzdah – Moran nastupit na jednoj književnoj večeri! Na to mi je medicinska sestra priko oka stavila gazu i zavoj, uz napomenu da moran bit disciplinirana i ne skidat taj zavoj bar tri dana. Oteturala san iz bolnice izgledajuć' više ka ranjenik s Neretve nego ka netom proglašena pobjednica erotskog natječaja. Potrudila san se bit disciplinirana i stvarno, nisan skidala povez sa oka. Sve do kuće. Potom san nazvala svekolike prijatelje i rodbinu i obavijestila ih da iman konjuktivitis i da ne mogu putovat u Vrsar. Na to san bila temeljito ismijana jer su prozreli moj jeftini pokušaj izvlačenja od nastupanja pomoću običnog, bezveznog konjuktivitisa. Počeh se pakirati, nije mi bilo druge.  Pošto mi je taj pokušaj izbjegavanja književne večeri i nastupa neslavno propa, vozeći se sa Danicom u merđi prema Istri, računala san još i na brojne tunele na tom dugom putu. Zamišljala san da se naprimjer neki od tih tunela može iznenada urušiti i tako me spasiti od nastupa. Ali naravno, nesreće se nikad ne događaju kad čoviku tribaju. Najduži tunel kroz koji smo morale proć, onaj kroz Učku, bija mi je zadnja nada. I inače malo klaustrofobična, u tunelima uvik osjećan nelagodu, a tunel kroz Učku mi se činija dovoljno dug i obećava je neku kvalitetnu frku. U životu nisan prošla kroz ništa duže i bila san uvjerena da , ako ikad i izađemo iz njega, na drugoj strani neće bit Istra nego nekakva ruska stepa. Vrsar, selektor Pero, književna večer, televizija Direktorica festivala, Mariam, hiperaktivna, ljubazna i rijetko draga osoba, dočekala nas je sa širokin osmijehom i objasnila ukratko program događanja. Kad je spomenila treću festivalsku večer, onu moju, ja san se zagrcnila od panike i sa nadom pogledala u selektora Peru. Ka i svaki pravi selektor, Pero je na lice složija izraz tipa „Ne brini, sve će biti u redu“, i „Možeš ti to“, pa san se malo smirila puna povjerenja u njegovo tako cool držanje iskusnog knjiškog moljca. Čekajući dakle tu treću večer, Danica i ja smo uživale u smještaju u hotelu odma uz plažu. Suprotno doktorovom naputku, ja san se odma bacila u more, nakon čega je moje konjuktivično oko nateklo još više, i naticalo i naticalo nezaustavljivo i sve brže kako se približavala ona književna večer. Osim te nevolje, u taj jedan dan ja san uspila izgubit , redom: ključ od sobe, mobitel, sebe, ključ od kuće, naočale. Danica je sve to uredno pronalazila, beštimajući. Istina je da san ja malo izgubljena u prostoru, ali zato iman izvrstan osjećaj za vrime. Drugin ričima, ako naprimjer s nekim dogovorim neki sastanak, taj može bit siguran da ću ja doć u sekundu točno. Jedini je problem šta ću doć na krivo misto.  Drugi dan u Vrsaru je proteka uglavnom u mom nastojanju da iz Pere izvučen plan i program mog nastupa, na šta je on lakonski odmahnija rukom i reka:“Ima vrimena, to ćemo razradit večeras“. „Večeras“ je došlo i prošlo, al' ja iz Pere ne izvukoh ništa. Na kraju večeri, na moje opetovano insistiranje za utvrđivanjem pomnog plana mog nastupa, lakonski je odmahnija rukom i reka:“Ne brini, o tome ćemo sutra za doručkom“. "Sutra za doručkom“ je, naravno, došlo i prošlo, ja sam tribala nastupat taj dan, navečer, ali na moj pokušaj započinjanja teme, Pero je lakonski odmahnija rukom: „Ne brini, o tome ćemo popodne na brodu“. Brodski izlet je doša i proša, a na moju histeriju Pero je, pogodite šta? Da, odmahnija rukom i reka:“Ma, opusti se, o tome ćemo večeras prije nastupa.“ Deset minuta (deset!!!!!) prije mog nastupa, ja san bila spremna, na Perino lakonsko odmahivanje rukom, zamahnuti mojom rukom i odalamiti ga u cilju izbacivanja nakupljenog stresa iz sebe. Međutin prije nego šta san ga uspila tresnit, isprid mene je tresnila kamera hrvatske televizije, neko mi je gurnija mikrofon pod nos i nisan se uspila ni snać a već san uspila dat najblesaviji intervju ikad viđen na hrvatskoj dalekovidnici, još od stoljeća sedmog. Nakon toga mi je puka film, moje bolesno oko je bolilo i kuckalo, znojili su mi se dlanovi, niz kičmu su mi prolazili srsi jeze, pa san jednostavno otišla do Perine žene, i ljubazno od nje zatražila dozvolu da premlatin njenog muža, na šta je ona, razumljivo, i očekivano, još ljubaznije odgovorila da imam njenu punu podršku. Pet minuta prije izlaska na scenu, Pero je uspija nagovorit Davora Š. da samnom pročita moju priču, Danicu je nagovorija da izađe na scenu zajedno s nama, nas dvi smo izšokirane odradile sve šta je tribalo, a bile smo u takvom stanju traume da se nismo uspile ni pristravit kako bog zapovida, i dok si reka keks večer je završila.  Istarska koza Na dan odlaska iz Vrsara, Danica je samouvjereno izjavila da će povratak bit lak i da trebamo samo pravilno uvatit pravac za Rijeku po izlasku iz Vrsara. Kad sam na jednom putokazu ugledala obavijest: RIJEKA 50 km, odahnila sam s olakšanjem. Međutin, nedugo nakon toga na slijedećem putokazu je pisalo : RIJEKA 70 km. Svatile smo da nešto nije u redu pa smo se potrudile koncentrirat na znakove, i ubrzo je na jednom pisalo: RIJEKA 60 km. Opustile smo se i razdragano čavrljale o prilipoj Istri, o predragom selektoru Peri uz kojeg i najteže misije postaju...još teže, kadli na novom putokazu ugledasmo: RIJEKA 80 km. Šta ima veze, pomislila san, ili se Rijeka miče, ili Danica vozi cik-cak. Dobro, ovakvom tehnikom vjerojatno ćemo dočekat Božić zametene na nekoj istarskoj cesti, ali mene ionako nakon preživljene književne večeri više ništa u životu neće moć ni zabrinit ni pristravit. Osim toga, moje oko je nekim čudom, odma nakon nastupa počelo ozdravljivat, pa me veselila pomisao da više neću izgledat ka Minotaur. Prepričavala san sve ove dogodovštine mome prijateju u Splitu kad san ga se napokon dočepala (ne prijateja, nego Splita), onome istom prijateju koji je bija glavni lik moje pobjedničke priče, a on je na sve to samo zaključija: - Mislin da si tribala ostat u Istri. - A? A zašto, molin te lipo? - Zato šta mislin da Istrijanima na onome njihovom grbu baš fali još jedna koza! |