marchelina
08.12.2009., utorak
Dijete je osoba-Sekta
|
Jako mi je zanimljivo pratiti komentare na ovaj serijal koji pišem. Koliko god me taština na momente pogura prema opciji "Odgovori na komentar", uspjela sam se ophrvati tom porivu. Razlog je taj što ove tekstove, priče, iskustva ne pišem s namjerom da bilo koga uvjeravam u svoju vlastitu, niti u Lucovu pamet. Ne želim držati lekcije iz roditeljstva, a još manje dokazivati bilo što, bilo kome. Kao i kod većine drugih spoznaja u životu, čovjeku se dogodi onaj famozni "klik" onda kada je na to spreman, a ako nije spreman, pokušati ga uvjeriti da promijeni svoje, ili usvoji tvoje stavove, predstavlja, po meni, čistu agresiju i nepristojnost. Meni se taj "klik" dogodio možda i zato što sam, kad je riječ o relacijama između odraslih i djece, cijeloga života osjećala da tu nešto debelo ne štima. Tražila sam odgovore, pa, kao što to navodno bude i sa vjernicima koji traže odgovore o svojoj vjeri, neke odgovore i dobih. Lekcije o "Aktivnom slušanju" su bile otkriće novog svijeta, nove dimenzije. Ja sam laik, profesionalno sam tisuću milja udaljena od ove teme, pa ću vam prepričati moje dojmove i sjećanja upravo tako, laički, jer drugačije i ne mogu. Aktivno slušati nekoga znači dakle: Slušati. Samo to. Ne zauzimati poziciju savjetnika, kritičara, gurua, spasitelja, suca. Aktivno slušati znači pretvoriti se u posudu u koju će osoba koju slušate izliti svoje emocije, nadanja, strahove, strepnje. To također znači postati svjestan svog vlastitog ega, tog razarača mnogih razgovora u životu. Taj ego nas tjera da dajemo savjete, jer , kada dajemo savjete, sami se sebi činimo mudrima, pametnima, iskusnima. Taj ego također čini da slušamo, a ne čujemo. Kako to? Lijepo. U većini slučajeva, dok slušamo osobu preko puta nas, mi već u sebi smišljamo repliku. Ako smišljamo repliku, to znači da ne čujemo tu drugu osobu. Ne trudimo se uživjeti, ne pokušavamo zaista shvatiti doživljaj te osobe, jer ima nešto što nam je u tom trenu važnije, a to je, najčešće, "biti u pravu". Kao da nam svaki put život ovisi o tome jesmo li odnijeli "pobjedu", a pogotovo kada razgovaramo sa osobama potpuno suprotnih stavova i razmišljanja. Slično se ponašamo i kada netko od nas treba pomoć. Ovaj put to radimo iz dobre namjere, jer mislimo da se od nas očekuju savjeti, lekcije, pouke i naravoučenja. Nasuprot tome, osoba kojoj je teško, od nas najčešće očekuje samo jednu stvar: Da je čujemo. Tehnike koje sam učila o "aktivnom slušanju" su poprilično jednostavne, a da ne bi opet napisala kilometarski tekst, navest ću par konkretnih, pojednostavljenih, banalnih primjera. Prijateljica/prijatelj vam se žali: - Poludjet ću! Potpuno ću poludjeti! - Da, vidim da si jako nezadovoljna/nezadovoljan u zadnje vrijeme... - Upravo to, nezadovoljna/nezadovoljan sam! Kuća, posao, krediti, ne mogu više, ne mogu više! - Imaš osjećaj da ti je previše svega? - Da, baš tako! Kao da ću puknuti! - Kao da će ti popucati svi šavovi...? Itd, itd. Dijete vam se žali: - Ljut/a sam na Marka! Danas me je jako naljutio! - Vidim da te to jako pogodilo? - Da, jako! Kako mi je mogao to učiniti? - Razočaran/a si? -Jesam, jako sam razočaran/a! Itd, itd... Radi se u biti o jednostavnom potvrđivanju emocija koje dotična osoba izražava. Tako jednostavno, a tako...nepojmljivo? Tako se meni činilo, nepojmljivo. Pa sam odlučila, sramežljivo, isprobati ovu tehniku u svojoj svakodnevici, u komunikaciji sa prijateljima, djetetom, roditeljima. Na moje iznenađenje i oduševljenje, tehnika je djelovala. Što sam više nekome potvrđivala njegove emocije, to je ta osoba više tih emocija izbacivala iz sebe. Primjer koji me se najviše dojmio dogodio se upravo sa mojim sinom, nakon rastave, kada se bio povukao u sebe i zašutio. Nijednom nije zaplakao, nijednom. Školska psihologica mi je rekla da upravo taj izostanak suza pokazuje koliko je duboko dijete potišteno i pogođeno.Prijelomni trenutak je bio kada je njegov tata jednom trebao doći po njega, a nije došao. Sin mi je samo rekao: - Tata nije došao. To je bilo sve. Samo suhoparno iznošenje činjenice, bez trunke emocije u glasu. Sjetivši se nekih stvari dakle koje sam čula od kolega iz organizacije za koju sam radila, potisnula sam u sebi poriv da sinu počnem opravdavati tatu. Nije uopće ni bitno da li je postojalo opravdanje ili ne. Također, nisam mu rekla ono što bi mu inače sigurno rekla nekad prije, a to je ono famozno "Nemoj biti tužan". To dječaka ne bi nimalo utješilo, njegove emocije razočarenja, a i bijesa bi i dalje bile tu. Pa sam rekla: - Sigurno si jako tužan... Vidim njegov zatečeni pogled. - Nisam! (što su emocije teže i jače, strastvenije ih poričemo, ponekad) - Znaš, ako si ljut na tatu, imaš pravo biti ljut. Jer znam da si se radovao njegovom dolasku. Svatko bi na tvom mjestu bio ljut, pa i bijesan. Reakcija koju je izazvao taj moj pokušaj profesionalnog pristupa je nešto što ću pamtiti cijeloga života. Nastupila je prava provala bijesa, ljutnje, optužbi, a potom i suze. Plakao je pola sata u mom zagrljaju, i isplakao sav bijes i tugu djeteta kojemu su odrasli preokrenuli život bez da su ga pitali i bez šanse da on na to imalo utječe. Znala sam da je tada oplakivao i sebe i nas, znam da je bio podjednako ljut i na tatu i na mene, što je i normalno. Smiješno je da je "Nemoj plakati" rečenica koju najčešće koristimo kada netko kraj nas plače, smiješno je kad znamo koliko olakšanja taj plač donosi osobi koja pati. Plač je znak zdravlja, plačem izbacujemo nakupljenu tugu, bol, bijes, razočarenje. Uz tečaj aktivnog slušanja, Francuzi su mi prikazali i jedan trosatni film pod naslovom "Dijete je OSOBA". Sve se fino nadovezalo, aktivno slušanje, film o djetetu-osobi, moje vlastito majčinstvo tj. roditeljstvo, sredina u kojoj živim...Film koji sam tada odgledala zauvijek je promijenio moje stavove o odgoju i o svemu do tada "naučenom" u vezi sa relacijama dijete-odrasli. Nemam namjeru prepričavati tri sata filma, reći ću samo da poslije njega više ništa nije bilo isto. Više nikada nisam udarila svoje dijete. Više nikada nisam nikom dopustila da to napravi ispred mene. Više nikada nisam pomislila da je moje dijete bezrazložno "zločesto", "razmaženo", "sebično", "tvrdoglavo" i što sve ne... Naime, kada se čovjek u sebi složi sa idejom da je dijete osoba, tada shvati da ga nema pravo, kao ni bilo koju drugu OSOBU u životu, udarati, kažnjavati, vrijeđati, nazivati svakojakim imenima, ucjenjivati...Kada dijete postane osoba za nas, to znači da smo mi u sebi opet probudili dijete. Dijete, kao sinonim za čistu ljubav. Svaki put, ili skoro svaki put, kada sam pokušala nešto od naučenog podijeliti sa ljudima oko sebe, tretirali su me kao da sam u najmanju ruku pripadnica neke čudnovate sekte. U početku sam zbog toga bila bijesna, a onda sam se jednostavno pomirila sa činjenicom da je svijet o kojem ja sanjam, znači svijet u kojem ćemo čuti našu djecu i prema njima se ophoditi kao prema osobama koje imaju svoje dostojanstvo, osobnost, ponos i pravo na sve emocije, još daleko, skoro pa utopija. Svijet u kojem ćemo se zgražavati kada netko digne ruku na dijete. Ako me snovi o takvom svijetu čine sektašicom, onda jesam u sekti. Malobrojnoj, čini mi se. Temeljna postavka moje sekte je ova: Nijedno dijete na svijetu ne rađa se zločesto. Drugim riječima, NEMA ZLOČESTE DJECE. A sada me slobodno spalite.....:) p.s. Nakon svih ovih novih saznanja, ne umišljam sebi da sam postala puno bolja osoba, niti savršeni roditelj. Samo sam postala svjesna nekih mehanizama u ljudskoj, u mojoj vlastitoj prirodi. Ti mehanizmi su nasljedstvo od mojih roditelja, okoline, kulture, mentaliteta. Nažalost, to što sam postala svjesna nekih "grešaka", ne čini me imunom na ponavljanje istih. O da, uspjela sam recimo više nikada fizički ne kazniti dijete, ali ponekad je ono što psihički radimo djeci gore i od batina. To je ono kada zbog vlastitih strahova, trauma, frustracija, prema djetetu zauzimamo stav kao da ga trebamo "krotiti" i oblikovati prema opće zadanim kriterijima. To je nešto sa čime je teže boriti se, i još ću puno puta pogriješiti, znam. Ali sam zadovoljna jer sam bar postala svjesna tih grešaka. Mali korak za čovječanstvo, ali veliki za...dijete. |